Razlika između inačica stranice »Deklaracija o zajedničkom jeziku«

financiranje
(Vujić)
(financiranje)
* “Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.” / Po Ustavu Republike Hrvatske građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na hrvatskome standardnom jeziku. Ne očekujete valjda da će zbog Deklaracije Republika Hrvatska mijenjati ustav?
 
Više traženja ove deklaracije odnosno pamfleta<ref name="poligraf">[http://narod.hr/kultura/hasanbegovic-objasnio-pilselu-sto-je-zapravo-deklaracija-o-zajednickom-jeziku Hasanbegović objasnio Pilselu što je zapravo ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’], objavljeno 2. travnja 2017., pristupljeno 2. travnja 2017.</ref> je protuustavno, jer u članku 15. [[Ustav Republike Hrvatske|Ustava RH]] izričito stoji:
{{citat|Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.|Ustav RH}}
 
 
Deklaracija je gromoglasno najavljivana prije nego je objavljen njen tekst, najavljivalo ju se kao projekt 30-ak jezikoslovaca s područja bivše Jugoslavije, i inicijalno više od 200 potpisnika navodno "lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije"<ref>[http://narod.hr/kultura/ideolosko-politicki-projekt-30-lingvista-s-podrucja-bivse-jugoslavije-pokrenulo-deklaraciju-o-zajednickom-jeziku Ideološko-politički projekt: 30 ‘lingvista’ s područja bivše Jugoslavije pokrenulo Deklaraciju o zajedničkom jeziku], objavljeno 28. ožujka 2017., pristupljeno 1. travnja 2017.</ref>, dok su je zapravo prije objave potpisala dva jezikoslovca: [[Snježana Kordić]] i Ranko Bugarski iz Beograda. Valja dodati da je Kordić autorica pseudoznanstvenog<ref>[http://narod.hr/hrvatska/jure-vujic-jezikova-juha-neo-jugoslavenskom-esperantu Jure Vujić: Jezikova juha neo-jugoslavenskom Esperantu], ''ova Deklaracija o zajedničkom jeziku, unatoč lekciji povijesti i raspadu jugoslavenske tvorevine, pokušava ponuditi pseudoznanstveno-teorijske podloge i postulate za ponovno jezično svejugoslavensko, i dalje, geopolitičko umrežavanje i ujedinjenje, i to temeljem pseudoznanstvenih radova lingvistice Snježane Kordić u djelu „Jezik i nacionalizam“'', objavljeno 7. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.</ref> traktata "Jezik i nacionalizam" koji ne spada u jezikoslovlje, nego u politiku, te nije slučajnost što cijeli ideološko-kulturni projekt nosi ime tog djelca u množini ("Jezici i nacionalizmi").
 
==Politička pozadina==
 
Organizacijski projekt je djelo srbijanske udruge Krokodil, koja je financiranje dobila od njemačkih zaklada<ref name="poligraf" />, na internetskim stranicama zaklade Allianz uz plakata projekta "Jezici i nacionalizmi" stoji između ostaloga sljedeće:
 
''Iako podjela nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika ne počiva na nikakvim jezičnoznanstvenim osnovama, znanost o jeziku se u zemljama bivše Jugoslavije u zadnjih 25 godina uvijek ponovo instrumentalizira od strane lokalnih političara u svrhu opravdanja „vlastitog“ jezika i time za učvršćenje novoformiranih nacionalnih identiteta.''<ref name="allianz">[https://kulturstiftung.allianz.de/de/foerderung_projekte/foerderprojekte/literatur/literaturfestival-krokodil/ Association KROKODIL: Europoly / Languages and Nationalisms], ''Obwohl die Aufteilung der ehemaligen serbokroatischen Sprache auf keiner sprachwissenschaftlichen Grundlage beruht, wurde Sprachwissenschaft in den Staaten des ehemaligen Jugoslawiens in den letzten 25 Jahren immer wieder von lokalen Politikern zur Rechtfertigung der "eigenen" Sprache und somit zur Festigung der neuformierten nationalen Identitäten instrumentalisiert.'', pristupljeno 8. travnja 2017.</ref> Maksimiziranje ove teze je da su potpisnicima deklaracije uz bošnjački i crnogorski, podjednako i hrvatski i srpski jezici nastali iz srpskohrvatskoga raspadom Jugoslavije i nisu postojali ranije, te su i pripadajući hrvatski, crnogorski i srpski identiteti (Hrvati, Crnogorci i Srbi) novoformirani, nisu postojali prije 1990-ih, što je neprihvatljiva neistina. Minimiziranje gornje teze nije puno prihvatljivije, naime ako se pretpostavi da su najmanje dva identiteta postojala od ranije, preostali su novostvoreni i trebaju nestati stapanjem s prethodno postojećim identitetima. Npr. crnogorski i bošnjački u srpski.
 
Uljudan odgovor na ovo krivotvorenje jezikoslovne i identitetske povijesti dao je [[Artur Bagdasarov]]: ''Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika]] iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju - sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.''<ref>[http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/26440-a-bagdasarov-kolektivna-utopija-zajednickoga-jezika.html Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo], objavljeno 6. travnja 2017., pristupljeno 8. travnja 2017.</ref>
 
==Izvori==