Martin Luther: razlika između inačica

Kada je [[papa]] ponovno osudio njegovo učenje Luther mu je odgovorio s tri spisa (''An den christlichen Adel deutscher Nation; Von der babylonischen Gefangenschaft der Kirche i Von der Freiheit eines Christenmenschen''), u kojima je iznio vlastite osnovne koncepcije: spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu otkupnu žrtvu, a ne dobra djela koja čini; izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego [[Sveto pismo]]; Crkva nije posrednik između čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam [[Bog]]. "Samo Isus", "samo Pismo", "samo milost" i "samo vjera" poznata su četiri načela kojima je obuhvatio reformacijski nauk povratka na izvorno, novozavjetno, kršćanstvo. U svojim istupima težio je i ka jeftinijoj crkvi. Pored stavova koje je zastupao njegovoj popularnosti pridonijela je i njegova elokvencija jer je njegovao humorističan, grub i vulgaran stil (papu je, na primjer, zbog njegova razvratna života, zapostavljanja novozavjetnoga kršćanskog nauka i uvođenja kojekakvih hereza nazivao antikristom, što je u ono vrijeme bilo veoma šokantno). Međutim i Luther kasnije nije bio sasvim otporan prema porocima kao što će priznati: "Kao što ne mogu otkotrljati brda, stvarati nove zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti" (izvor: Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215).Krajem [[1520]]. godine Luther javno spaljuje papinu bulu, a u siječnju [[1521]]. papa ga je zauzvrat ekskomunicirao svojom bulom Decet Romanum Pontificem. Car [[Karlo V., njemačko-rimski car|Karlo V.]], kao izvršitelj papinske ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u [[Worms]] (u travnju 1521.) kako bi tu Luther opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru, ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona iz države (''Reichsacht''). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu [[Wartburg]]. U Wartburgu Luther počinje prevoditi [[Novi zavjet]] s originalnog grčkog na njemački jezik, iako sa mnogim prevodilačkim greškama, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. Prije Luthera do u njegovo vrijeme, od 1466. do 1522. godine bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, ali u malim nakladama i 70 prijevoda Novog zavjeta na različitim njemačkim narječjima. U to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati te on sve više zalaže za miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.

U Lutherovom vrlo velikom književnom opusu pored svjedočanstava duboke religioznosti, njegovih poučnih izreka, njegove crkvene glazbe - njemačko evangelički "Kirchenlied", snažnog osjećaja za pravednost i važnom ulogom u razvoju njemačkog književnog jezika njegovim prijevodom Biblije, nažalost, u njegovom opusu ima i oholosti, isključivosti, blasfemija, prostota, sotoniziranja neistomišljenika i protivnika, govora mržnje do pozivanja na usmrćivanje i teoloških zastranjivanja kao npr. "Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On moranajprije prvomora postati đavao" (izvor: WA 31, 248) i dr. Stoga od 1881. godine do danas postoje i psihoanalitička istraživanja o njemu. Psihoanalitičari polaze od pitanja: U kojoj je mjeri Luther bio pogotovo sve više pred kraj života duševno bolestan, i u kojoj je mjeri reformacija nastala iz njegovih psihopatoloških korijena.