Posljednji Stipančići: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 94.253.228.143 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Man Usk
Redak 77:
{{spoiler}}
 
Zima je [[1834.]] godine u Senju. U bijednoj sobici ValpurgeValpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je [[zrak]] bio pretopao i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi..
 
===I. poglavlje===
Redak 91:
===III. poglavlje===
 
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, s gospođom Valpurgom koja je imala četrdeset i šestšesnaest godina. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao da svojim učenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kući ona je postala [[rob|ropkinja]].
 
Dan prije [[Svi sveti|Svih svetih]] bile su posljednje pripreme za [[krštenje]] Jurja u Stipančićevu [[vinograd]]u. Točno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i [[mač]], a to je bilo zabranjeno po [[Statut Marije Terezije|Statutu Marije Terezije]] jer nije imao plemićku titulu. Svečanost je bila u toku, kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no Wintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila gradska čeljad, kao roj muha.