Klasična gimnazija u Zagrebu: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
dopuna popisa |
dodavanje povijesti Klasične gimnazije |
||
Redak 27:
=== Osnutak i razdoblje pod upravom Družbe Isusove (1607. - 1773.) ===
Klasična gimnazija započela je s radom na inicijativu zagrebačkog gradskog poglavarstva uz suglasnost Hrvatskog sabora i uz osobito zalaganje bana Ivana II. Draškovića.
Naime, grad Zagreb je već 1602. godine pozvao isusovce da se nastane u Zagrebu i otvore svoju gimnaziju. Veliku ulogu prilikom otvaranja gimnazije imali su isusovci Ivan Žanić i Petar Vragović. Oni su došli u Zagreb krajem listopada 1606. godine, a svečano su otvorili školu nakon osam mjeseci priprema. Ivan Žanić je postao prvi isusovački superior u Zagrebu i time prvi ravnatelj Gimnazije. U prvoj godini upisano je 260 učenika te se kasnije taj broj povećavao. Gimnazija je svečano otvorena na blagdan Duhova 3. lipnja 1607. godine. Na otvorenju je prisustvovao velik broj ljudi među kojima se ističu zagrebački biskup Šimun Bratulić, bosanski biskup Franjo Ergeljski i hrvatski ban Ivan II. Drašković. Na dan otvorenja škole izvedena je prva dramska predstava "Actio comica" na latinskom jeziku, u kojoj su mladi glumci slavili ljepote domovine Hrvatske i ta tradicija dramskog rada zadržana je kontinuirano sve do danas.
Od samog početka rada Gimnazije, postojala su dva problema, a to su: smještaj učenika i isusovaca te pronalaženje odgovarajuće zaklade. Pronalaženje zaklade bilo je izuzetno potrebno zato što je to bio jedini način financiranja postojanja i funkcioniranja Gimnazije. Tada su isusovci stanovali u svome kolegiju, koji je bio veoma neprikladan, pa i opasan po zdravlje, građen od drva i pletera. Učenici su se školovali u razrednim prostorijama koje su bile iznajmljene blizu kolegija. U to vrijeme nije bilo smještaja za siromašne učenike tj. sjemeništa ni prikladno uređene crkve koja je trebala biti sastavni dio obrazovnog procesa. Tri desetljeća od osnutka, pronašla se odgovarajuća zaklada koja je omogućila izgradnju sjemeništa i odgovarajućih prostorija za školovanje i za život isusovaca. Zahvaljujući donacijama hrvatskog plemstva i građanstva, obnovljena je i otvorena crkva sv. Katarine 1632. godine. Do kraja 17. stoljeća, crkva sv. Katarine i kolegij više su puta teško oštećeni u požarima koji su zahvatili Zagreb.
Sam rad Gimnazije temeljio se na jedinstvenoj nastavnoj osnovi Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu (kraće, Ratio studiorum – Studijska osnova) koja je prožeta antičkim, općeljudskim i kršćanskim vrednotama. Ratio studiorum propisivao je brigu nastavnika za opći kršćanski odgoj učenika koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, te ispravljanje pogrešaka. Pri učenju koristila se metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu „repetitio est mater studiorum“. Gimnazija je imala 6 razreda tj. nastavnih godina. Ratio studiorum je zahtijevao da se u sve razrede gimnazije uvedu natjecanja (concertatio) i to ne samo između pojedinaca nego i između dviju skupina đaka. Tako su pod vodstvom učitelja u pojedinom razredu učenici bili raspoređeni u dva tabora (castra), Rimljana i Grka ili Kartažana i Rimljana. Pored toga, u svakom je razredu učenik imao svog takmaca (aemulus). Ratio studiorum nije propisivao grupe prirodnih predmeta poput matematike, fizike, geometrije i grupe društvenih predmeta poput povijesti i geografije nego su elementi tih predmeta bili sadržavani u gradivu u nastavi vjeronauka.
1632. godine je uz Gimnaziju podignuta katedra „viših nauka“ (studia superiora), zahvaljujući posebnom zalaganju zagrebačkoga biskupa Franje Egelskog. Katredra je, uz odabir predavanja kazuistike (dijela moralne teologije), istovremeno značila početak visokoškolske nastave u Zagrebu. Nakon tri desetljeća otvoren je i filozofski studij tj. prava akademija, a 1669. godine akademija je poveljom hrvatsko-ugarskoga kralja Leopolda I. dobila sveučilišna prava i povlastice. Nakon ukidanja isusovačkog reda 1773. godine, Gimnazija prelazi pod državnu upravu.
=== Klasična gimnazija na kraju 18. stoljeća i
Papa Klement XIV. ukinuo je isusovački red 1773. godine te gotovo sve njihove gimnazije u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, dolaze pod državnu upravu pod kojom ostaju sve do danas, unatoč obnovi reda Družbe Isusove. Budući da nije bilo dovoljno profesora među biskupijskim svećenstvom, u Klasičnoj gimnaziji su i dalje u službi bivši isusovci koji su tada većinom postajali biskupijski svećenici, a manji se broj i sekularizirao. U to vrijeme se Klasična gimnazija nazivala Archigymnasium (kasnije i Nadgimnazija). 1777. godine objavljen je novi školski zakon Ratio educationis koji je zamijenio dotadašnji Ratio studiorum. Učitelj su tada postali državni činovnici kojima za njihov rad država daje plaću. Gimnazija je imala 5 razreda (nastavnih godina): tri gramatička i dva humanistička. U gramatičkim razredima učila se aritmetika, lijepo pisanje, vjeronauk i latinski jezik. U višim razredima predavao se prirodopis, povijest Staroga i Novoga zavjeta, povijest Ugarske i zemljopis. Za razliku od isusovačkih gimnazija, tada se od drugog razreda morao učiti njemački jezik. Kao neobvezni predmeti mogli su se učiti grčki jezik i geometrija. Ratio educationis propisivao je uvođenje novih i rukopisom uredno vođenih školskih imenika (Catalogus studiosorum), zajedno s osnovnim biografskim podatcima učenika. Od 1788. godine redovito su tiskani popisi učenika. Imena učenika nisu navedena abecednim redom, već na stari način – od najuspješnijih do najslabijih u učenju. Učenici Gimnazije nastavili su javno nastupati prilikom važnih svečanosti (ustoličenje bana, blagdani i sl.).
Kraj 18. i prvu polovicu 19. stoljeća obilježili su hrvatski narodni preporod i otpor uvođenju mađarskog jezika kao obveznog i nastavnog u školi. 1791. godine u zagrebačku Arhigimnaziju došao je prvi učitelj mađarskog jezika koji je tada postao neobvezni jezik u školama. Sljedeći školski zakoni koji su bili oktroirani su bili pokušaji nametanja njemačkog i mađarskog jezika kao obveznih predmeta. 1818. godine Arhigimnaziju posjećuje novi habsburški car i kralj Franjo I. U hrvatskom narodnom preporodu sudjelovali su mnogi bivši učenici Arhigimnazije poput Pavla Štoosa, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Antuna Mihanovića, Matije Smodeka i drugih, ali i gimnazijski profesori poput Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića. Hrvatski sabor je 1827. godine proglasio mađarski jezik obveznim predmetom, no latinski jezik je i dalje bio nastavni.
Na izborima skupštine Zagrebačke županije u srpnju 1845. godine pobijedila je Hrvatsko-ugarska stranka. 29. srpnja iste godine održavao se na Trgu sv. Marka na Gornjem gradu protumađaronski prosvjed, ali i slavlje pobjede mađarona. Na prosvjedu su se kao promatrači našli zagrebački gimnazijalci i studenti. Prosvjed je izrastao u sukob iliraca s carskom vojskom. Carska vojska otvorila je vatru na prosvjednike pri čemu je poginulo 13 ljudi, a 27 ih je ranjeno. Među poginulim bio je i gimnazijalac imenom Matija Zubanović, dok su među stradalim bili gimnazijalci Stjepan Pavec i Karlo Travenić. Žrtve tog događaja nazvane su „srpanjskim žrtvama“.
Hrvatski sabor je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim jezikom u svim državnim službama i gimnazijama. U vrijeme rata s Mađarskom (1848. i 1849. godine) nastava u Gimnaziji ne samo da je bila neredovita nego se nije ni održavala jer su u zgradi Gimnazije bili smješteni vojnici. Neki su učenici se dobrovoljno prijavili u „narodnu gardu“.
Centralna vlada u Beču je 1849. godine objavila novi školski program pod naslovom „Osnova organizacije gimnazija i realki u cesarevini austrijskoj“ koju je potpisao austrijski ministar za bogoštovlje i nastavu Leo Thun. Program je propisivao stručnu osposobljenost u pojedinim modernim predmetima što je značio prelazak gimnazija pod svjetovnu upravu. Gimnazije su se dijelile na više i niže, svaka je imala četiri razreda, a tek se nakon završenoga osmoga razreda mogao polagati ispit zrelosti koji je tada uveden. Postojala su dva tipa gimnazija - realne i klasične. Razlika je bila u tome što su klasične gimnazije pripremale učenike za pravne i filozofske studije, uključujući medicinu, a realne za trgovačke i više tehničke zavode na fakultetima. U Arhigimnaziji se prvi put polagao ispit zrelosti (matura) krajem školske godine 1850./51., a položilo ga je 25 učenika. Međutim, taj se broj sve do kraja desetljeća sve više smanjivao, ponajprije zbog financijskih razloga. Istodobno se smanjivao i broj učenika, osobito u višim razredima. Naime, Thunova reforma propisivala je da svaki učenik mora prilikom upisivanja u gimnaziju uplatiti 2 forinte i 10 novčića u ime primarine, te svake školske godine iznova 8 forinti i 40 novčića u ime školarine. Budući da veliki broj učenika nije mogao platiti školarinu ni školske knjige, osnivala su se humanitarna društva koja su pomagala siromašnim učenicima. Za vrijeme Bachovog apsolutizma (od 1853. do 1859. godine), njemački jezik ponovno je uveden kao nastavni.
Od 1867. godine, učenicima je zabranjeno da sudjeluju u političkim demonstracijama. Zbog političkih poruka zabranjuje se i tiskanje učeničkoga litografiranoga časopisa Ljiljan. Nakon što je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba uslijedio je veliki broj prosvjeda učenika Klasične gimnazije. Pod vodstvom profesora Davida Starčevića, s grupom pravaške mladeži suprotstavio se demonstracijama protiv bana Raucha te je s đacima dijelio letke protiv bana Jelačića. Međutim, grupa profesora Klasične gimnazije, na čelu s Vatroslavom Jagićem, zahtijevala je od Vlade da Starčević dobije otkaz. Rauchova Vlada je otpustila i Davida Starčevića i Vatroslava Jagića što je uzrokovalo da još petorica gimnazijskih profesora (Pavao Bratelj, Franjo Marković, Julije Šajatović, Mirko Divković i Stjepan Pavić) podnesu Vladi ostavke i obustave predavanja. S njima je nastavu napustilo još 125 đaka-narodnjaka (strossmayerovaca) uvjetujući napuštanje nastave tako dugo, dok se petorica profesora ne vrate u Gimnaziju. Na kraju, otpušteni su se profesori mogli vratiti u Gimnaziju.
Nakon smirivanja političke situacije, povećao se broj učenika. Tako je školske godine 1860./61. Gimnaziju polazilo 325 učenika, a 1868./69. njih 495. U Školi su radila 22 predmetna profesora te osim redovnog katoličkog vjeroučitelja, još dvojica honorarnih vjeroučitelja: jedan za učenike „grčko-iztočnog“ ispovijedanja i jedan za učenike „izraelitske“ vjeroispovijesti. Krajem školske godine 1879./80., Gimnaziju je polazilo 618 učenika. U to vrijeme, Klasična gimnazija nazivala se i „Kraljevska gimnazija zagrebačka“ ili „Kraljevska viša gimnazija“. Potkraj školske godine 1894./95. Klasična gimnazija je dosegla brojku od 888 učenika u 18 razrednih odjela. S povećanjem broja učenika, pojavio se problem prostora zgrade gimnazije, stoga je otvorena još jedna klasična gimnazija koja se zvala „Kraljevska donjogradska velika gimnazija u Zagrebu“. Bila je sasvim nezavisna i samostalna ustanova sa svojim ravnateljstvom te je smještena na današnjem Trgu F. D. Roosevelta.
Nakon javnih „skandala“ zbog spaljivanja mađarske zastave (16. listopada 1895. ispred spomenika bana Jelačića) u kojem su sudjelovali bivši učenici Klasične gimnazije, postrožena su pravila Gimnazije.
| |||