Klasična gimnazija u Zagrebu: razlika između inačica

Klasična gimnazija započela je s radom na inicijativu zagrebačkog gradskog poglavarstva uz suglasnost [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] i uz osobito zalaganje bana [[Ivan II. Drašković|Ivana II. Draškovića]]. Naime, grad [[Zagreb]] je već [[1602.]] godine pozvao [[Družba Isusova|isusovce]] da se nastane u [[Zagreb|Zagrebu]] i otvore svoju gimnaziju. Veliku ulogu prilikom otvaranja gimnazije imali su [[Družba Isusova|isusovci]] [[Ivan Žanić]] i [[Petar Vragović]]. Oni su došli u [[Zagreb]] krajem listopada [[1606.]] godine, a svečano su otvorili školu nakon osam mjeseci priprema. [[Ivan Žanić]] je postao prvi isusovački superior u [[Zagreb|Zagrebu]] i time prvi ravnatelj Gimnazije. U prvoj godini upisano je 260 učenika te se kasnije taj broj povećavao. Gimnazija je svečano otvorena na blagdan Duhova [[3. lipnja]] [[1607.|1607]]. godine. Na otvorenju je prisustvovao velik broj ljudi među kojima se ističu zagrebački biskup [[Šimun Bratulić]], bosanski biskup [[Franjo Ergeljski]] i hrvatski ban [[Ivan II. Drašković]]. Na dan otvorenja škole izvedena je prva dramska predstava "Actio comica" na latinskom jeziku, u kojoj su mladi glumci slavili ljepote domovine [[Hrvatska|Hrvatske]] i ta tradicija dramskog rada zadržana je kontinuirano sve do danas.

Od samog početka rada Gimnazije, postojala su dva problema, a to su: smještaj učenika i isusovaca te pronalaženje odgovarajuće zaklade. Pronalaženje zaklade bilo je izuzetno potrebno zato što je to bio jedini način financiranja postojanja i funkcioniranja Gimnazije. Tada su [[isusovci]] stanovali u svome kolegiju, koji je bio veoma neprikladan, pa i opasan po zdravlje, građen od drva i pletera. Učenici su se školovali u razrednim prostorijama koje su bile iznajmljene blizu kolegija. U to vrijeme nije bilo smještaja za siromašne učenike tj. sjemeništa ni prikladno uređene crkve koja je trebala biti sastavni dio obrazovnog procesa. Tri desetljeća od osnutka, pronašla se odgovarajuća zaklada koja je omogućila izgradnju sjemeništa i odgovarajućih prostorija za školovanje i za život [[Družba Isusova|isusovaca]]. Zahvaljujući donacijama hrvatskog plemstva i građanstva, obnovljena je i otvorena [[Crkva sv. Katarine u Zagrebu|crkva sv. Katarine]] [[1632.]] godine. Do kraja [[17. stoljeće|17. stoljeća]], [[Crkva sv. Katarine u Zagrebu|crkva sv. Katarine]] i kolegij više su puta teško oštećeni u požarima koji su zahvatili [[Zagreb]].

Sam rad Gimnazije temeljio se na jedinstvenoj nastavnoj osnovi [[Ratio Studiorum|Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu]] (kraće, [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] – Studijska osnova) koja je prožeta antičkim, općeljudskim i kršćanskim vrednotama. [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] propisivao je brigu nastavnika za opći kršćanski odgoj učenika koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, te ispravljanje pogrešaka. Pri učenju koristila se metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu „repetitio est mater studiorum“. Gimnazija je imala 6 razreda tj. nastavnih godina. Ratio studiorum je zahtijevao da se u sve razrede gimnazije uvedu natjecanja (concertatio) i to ne samo između pojedinaca nego i između dviju skupina đaka. Tako su pod vodstvom učitelja u pojedinom razredu učenici bili raspoređeni u dva tabora (castra), Rimljana i Grka ili Kartažana i Rimljana. Pored toga, u svakom je razredu učenik imao svog takmaca (aemulus). [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] nije propisivao grupe prirodnih predmeta poput matematike, fizike, geometrije i grupe društvenih predmeta poput povijesti i geografije nego su elementi tih predmeta bili sadržavani u gradivu u nastavi vjeronauka.

[[1632.]] godine je uz Gimnaziju podignuta katedra „viših nauka“ (studia superiora), zahvaljujući posebnom zalaganju zagrebačkoga biskupa [[Franjo Ergelski|Franje EgelskogErgelskog]]. Katredra je, uz odabir predavanja kazuistike (dijela moralne teologije), istovremeno značila početak visokoškolske nastave u [[Zagreb|Zagrebu]]. Nakon tri desetljeća otvoren je i filozofski studij tj. prava akademija, a [[1669.]] godine akademija je poveljom hrvatsko-ugarskoga kralja [[Leopold I., car Svetog Rimskog Carstva|Leopolda I.]] dobila sveučilišna prava i povlastice. Nakon ukidanja [[Družba Isusova|isusovačkog reda]] [[1773.]] godine, Gimnazija prelazi pod državnu upravu.

[[Klement XIV.|Papa Klement XIV.]] ukinuo je [[Družba Isusova|isusovački red]] [[1773.]] godine te gotovo sve njihove gimnazije u [[Europa|Europi]], pa tako i u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], dolaze pod državnu upravu pod kojom ostaju sve do danas, unatoč obnovi reda [[Družba Isusova|Družbe Isusove]]. Budući da nije bilo dovoljno profesora među biskupijskim svećenstvom, u Klasičnoj gimnaziji su i dalje u službi bivši [[Družba Isusova|isusovci]] koji su tada većinom postajali biskupijski svećenici, a manji se broj i sekularizirao. U to vrijeme se Klasična gimnazija nazivala Archigymnasium (kasnije i Nadgimnazija). 1777. godine objavljen je novi školski zakon Ratio educationis koji je zamijenio dotadašnji [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]]. Učitelj su tada postali državni činovnici kojima za njihov rad država daje plaću. Gimnazija je imala 5 razreda (nastavnih godina): tri gramatička i dva humanistička. U gramatičkim razredima učila se aritmetika, lijepo pisanje, vjeronauk i latinski jezik. U višim razredima predavao se prirodopis, povijest [[Stari zavjet|Staroga]] i [[Novi zavjet|Novoga zavjeta]], povijest Ugarske i zemljopis. Za razliku od isusovačkih gimnazija, tada se od drugog razreda morao učiti njemački jezik. Kao neobvezni predmeti mogli su se učiti grčki jezik i geometrija. Ratio educationis propisivao je uvođenje novih i rukopisom uredno vođenih školskih imenika (Catalogus studiosorum), zajedno s osnovnim biografskim podatcima učenika. Od [[1788.]] godine redovito su tiskani popisi učenika. Imena učenika nisu navedena abecednim redom, već na stari način – od najuspješnijih do najslabijih u učenju. Učenici Gimnazije nastavili su javno nastupati prilikom važnih svečanosti (ustoličenje bana, blagdani i sl.).

Kraj [[18. stoljeće|18.]] i prvu polovicu [[19. stoljeće|19. stoljeća]] obilježili su [[hrvatski narodni preporod]] i otpor uvođenju mađarskog jezika kao obveznog i nastavnog u školi. [[1791.]] godine u zagrebačku Arhigimnaziju došao je prvi učitelj mađarskog jezika koji je tada postao neobvezni jezik u školama. Sljedeći školski zakoni koji su bili oktroirani su bili pokušaji nametanja njemačkog i mađarskog jezika kao obveznih predmeta. [[1818.]] godine Arhigimnaziju posjećuje novi habsburški car i kralj [[Franjo I., car Svetog Rimskog Carstva|Franjo I.]] U [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskom narodnom preporodu]] sudjelovali su mnogi bivši učenici Arhigimnazije poput [[Pavao Štoos|Pavla Štoosa]], [[Ivan Kukuljević Sakcinski|Ivana Kukuljevića Sakcinskog]], [[Antun Mihanović|Antuna Mihanovića]], [[Matija Smodek|Matije Smodeka]] i drugih, ali i gimnazijski profesori poput [[Vjekoslav Babukić|Vjekoslava Babukića]] i [[Antun Mažuranić|Antuna Mažuranića]]. [[Hrvatski sabor]] je [[1827.]] godine proglasio mađarski jezik obveznim predmetom, no latinski jezik je i dalje bio nastavni.

Na izborima skupštine Zagrebačke županije u [[Srpanj|srpnju]] [[1845.]] godine pobijedila je [[Mađaroni|Hrvatsko-ugarska stranka]]. [[29. srpnja]] iste godine održavao se na [[Trg svetog Marka|Trgu sv. Marka]] na Gornjem gradu protumađaronski prosvjed, ali i slavlje pobjede [[Mađaroni|mađarona]]. Na prosvjedu su se kao promatrači našli zagrebački gimnazijalci i studenti. Prosvjed je izrastao u sukob [[Hrvatski narodni preporod|iliraca]] s carskom vojskom. Carska vojska otvorila je vatru na prosvjednike pri čemu je poginulo 13 ljudi, a 27 ih je ranjeno. Među poginulim bio je i gimnazijalac imenom [[Matija Zubanović]], dok su među stradalim bili gimnazijalci [[Stjepan Pavec]] i [[Karlo Travenić]]. Žrtve tog događaja nazvane su „srpanjskim„[[Srpanjske žrtve|srpanjskim žrtvama“žrtvama]]“.

[[Hrvatski sabor]] je [[1847.]] godine proglasio hrvatski jezik službenim jezikom u svim državnim službama i gimnazijama. U vrijeme rata s Mađarskom ([[1848.]] i [[1849.]] godine) nastava u Gimnaziji ne samo da je bila neredovita nego se nije ni održavala jer su u zgradi Gimnazije bili smješteni vojnici. Neki su učenici se dobrovoljno prijavili u „narodnu gardu“.

Centralna vlada u [[Beč|Beču]] je [[1849.]] godine objavila novi školski program pod naslovom „Osnova organizacije gimnazija i realki u cesarevini austrijskoj“ koju je potpisao austrijski ministar za bogoštovlje i nastavu [[Leo Thun]]. Program je propisivao stručnu osposobljenost u pojedinim modernim predmetima što je značio prelazak gimnazija pod svjetovnu upravu. Gimnazije su se dijelile na više i niže, svaka je imala četiri razreda, a tek se nakon završenoga osmoga razreda mogao polagati ispit zrelosti koji je tada uveden. Postojala su dva tipa gimnazija - realne i klasične. Razlika je bila u tome što su klasične gimnazije pripremale učenike za pravne i filozofske studije, uključujući medicinu, a realne za trgovačke i više tehničke zavode na fakultetima. U Arhigimnaziji se prvi put polagao ispit zrelosti (matura) krajem školske godine [[1850.]]/[[1851.|51.]], a položilo ga je 25 učenika. Međutim, taj se broj sve do kraja desetljeća sve više smanjivao, ponajprije zbog financijskih razloga. Istodobno se smanjivao i broj učenika, osobito u višim razredima. Naime, Thunova reforma propisivala je da svaki učenik mora prilikom upisivanja u gimnaziju uplatiti 2 forinte i 10 novčića u ime primarine, te svake školske godine iznova 8 forinti i 40 novčića u ime školarine. Budući da veliki broj učenika nije mogao platiti školarinu ni školske knjige, osnivala su se humanitarna društva koja su pomagala siromašnim učenicima. Za vrijeme [[Bachov apsolutizam|Bachovog apsolutizma]] (od [[1853.]] do [[1859.]] godine), njemački jezik ponovno je uveden kao nastavni.

Od [[1867.]] godine, učenicima je zabranjeno da sudjeluju u političkim demonstracijama. Zbog političkih poruka zabranjuje se i tiskanje učeničkoga litografiranoga časopisa Ljiljan. Nakon što je sklopljena [[Hrvatsko-ugarska nagodba]] uslijedio je veliki broj prosvjeda učenika Klasične gimnazije. Pod vodstvom profesora [[David Starčević|Davida Starčevića]], s grupom pravaške mladeži suprotstavio se demonstracijama protiv bana [[Levin Rauch|Raucha]] te je s đacima dijelio letke protiv bana [[Josip Jelačić|Jelačića]]. Međutim, grupa profesora Klasične gimnazije, na čelu s [[Vatroslav Jagić|Vatroslavom Jagićem]], zahtijevala je od Vlade da [[David Starčević|Starčević]] dobije otkaz. Rauchova Vlada je otpustila i [[David Starčević|Davida Starčevića]] i [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]] što je uzrokovalo da još petorica gimnazijskih profesora ([[Pavao Bratelj]], [[Franjo Marković]], [[Julije Šajatović]], [[Mirko Divković]] i [[Stjepan Pavić]]) podnesu Vladi ostavke i obustave predavanja. S njima je nastavu napustilo još 125 đaka-narodnjaka (strossmayerovaca) uvjetujući napuštanje nastave tako dugo, dok se petorica profesora ne vrate u Gimnaziju. Na kraju, otpušteni su se profesori mogli vratiti u Gimnaziju.

Nakon smirivanja političke situacije, povećao se broj učenika. Tako je školske godine [[1860.]]/[[1861.|61.]] Gimnaziju polazilo 325 učenika, a [[1868.]]/[[1869.|69.]] njih 495. U Školi su radila 22 predmetna profesora te osim redovnog katoličkog vjeroučitelja, još dvojica honorarnih vjeroučitelja: jedan za učenike „grčko-iztočnog“ ispovijedanja i jedan za učenike „izraelitske“ vjeroispovijesti. Krajem školske godine [[1879.]]/[[1880.|80.]], Gimnaziju je polazilo 618 učenika. U to vrijeme, Klasična gimnazija nazivala se i „Kraljevska gimnazija zagrebačka“ ili „Kraljevska viša gimnazija“. Potkraj školske godine [[1894.]]/[[1895.|95.]] Klasična gimnazija je dosegla brojku od 888 učenika u 18 razrednih odjela. S povećanjem broja učenika, pojavio se problem prostora zgrade gimnazije, stoga je otvorena još jedna klasična gimnazija koja se zvala „Kraljevska donjogradska velika gimnazija u Zagrebu“. Bila je sasvim nezavisna i samostalna ustanova sa svojim ravnateljstvom te je smještena na današnjem Trgu F. D. Roosevelta.

Nakon javnih „skandala“ zbog spaljivanja mađarske zastave ([[16. listopada]] [[1895.]] ispred spomenika bana [[Josip Jelačić|Jelačića]]) u kojem su sudjelovali bivši učenici Klasične gimnazije, postrožena su pravila Gimnazije.

U [[jesen]] [[1895.]] na današnjem Roosveltovu trgu, u zgradi današnjeg [[Muzej Mimara|Muzeja Mimare]], otvoren je gimnazijski kompleks u kojemu je, zbog brojnosti đaka Klasične gimnazije na Katarininom trgu, otvorena još jedna klasična gimnazija. Narednih gotovo 40 godina u [[Zagrebu]] će postajati dvije klasične gimnazije, jedna će se nazivati "gornjogradskom", a druga "donjogradskom".

Krajem [[1905.]] godine, učenici Gornjogradske klasične gimnazije osnovali su Hrvasko đačko literarno društvo „Osvit“. Na svojim su sastancima čitali svoje književne radove i raspravljali o njima.

Učenici Klasične gimnazije sudjelovali su u tromjesečnim proljetnim đačkim demonstracijama u [[Zagreb|Zagrebu]] gdje su tražili od Vlade da osigura uhićenim učenicima pravo nastavka školovanja pod istim uvjetima kao i prije.

U [[jesen]] [[1913.]] se "gornjogradska premješta s Katarininog trga, gdje je bila punih 300 godina, na Široki brijeg (današnja [[Šalata]]). U jednu od još postojećih zgrada bolničkog kompleksa u prizemlju se smjestila Klasična gimnazija (vjerojatno u današnju zgradu uprave [[Medicinski fakultet u Zagrebu|Medicinskog fakulteta]]). To preseljenje omogućilo je i novu perspektivu. Učenici su mogli održavati nastavu gimnastike na prostranom igralištu pred zgradom te je učenicima bilo omogućeno bavljenje raznim sportskim igrama.

U [[ljeto]] [[1914]]. su i "Donjogradska" i "Gornjogradska" gimnazija bile premještene iz navedenih zgrada u svoje stare prostorije na Katarininom trgu, no zbog poteškoća nastava je započela tek u [[Studeni|studenome]]. U [[Siječanj|siječnju]] [[1915.]] stigla je naredba da se školska godina mora skratiti s 10 na 8 mjeseci trajanja, a svega mjesec dana kasnije Gimnazija dobiva i planove mobilizacije u koju su bili uključeni učenici rođeni [[1894.]] i [[1895]]., a početkom [[1917.]] su regrutirani učenici rođeni [[1899.]] godine.

Profesor Donjogradske gimnazije [[Franjo Bučar]] je osnovao "Hrvatsko skautsko udruženje", a profesor učiteljske škole [[Ivan Trstenjak]] od učenika viših razreda Gimnazije – "Hrvatsku dobrovoljačku četu".

U [[proljeće]] [[1915.]] zgrada na Katarininom trgu predana je društvu "Crvenog križa", pa je nastava prekinuta [[31. svibnja]]. Obje gimnazije su nakratko preseljene u "nedograđeno" Zemaljsko sirotište na Josipovcu 24. Tamo se nastava održavala do kraja studenog kada su se škole vratile na Katarinin trg.

Obje gimnazije ostaju na Katarininom trgu do [[Travanj|travnja]] [[1918.]] godine. Tada su vlasti iselile zgradu gimnazijskog kompleksa Roosveltov trg – ulica Kršnjavoga – Klaićeva, pa su se obje gimnazije preselile na tu lokaciju. Donjogradska se vratila u svoje stare prostore, a Gornjogradska u prostorije današnje Osnovne škole Izidora Kršnjavog. U [[jesen]] [[1919.]] dva razreda Klasične gimnazije se moraju premjestiti u zgradu učiteljske škole u Mandulićevoj ulici, potom se koristila čak i školska soba u Perkovčevoj ulici.

[[1923.]] godine dolazi do većih promjena školskog sustava – propisano je održavanje "nižeg tečajnog ispita", poznatijim kao "mala matura". Od [[Jesen|jeseni]] [[1925.]] odlukom ministra prosvjete mijenja se sustav ocjenjivanja iz sustava 6 (sasvim nedovoljan) – 1 (izvrstan) u sustav 1 (rđav) – 5 (odličan), no kada je osnovana [[Nezavisna Država Hrvatska]], uglavnom je vraćen sustav iz [[1925.]] godine, s jednom izmjenom – umjesto dvije nedovoljne ocjene (5 i 6), ostala je samo jedna (5).

U [[Rujan|rujnu]] [[1921.]] godine Kraljevska gornjogradska velika gimnazija preimenovana je u "Kraljevsku Prvu veliku gimnaziju u Zagrbu", a Donjogradska gimnazija dobila je ime "Kraljevska Druga velika gimnazija u Zagrebu", no već [[1925.]] mjenjaju imena u "Prva državna gimnazija u Zagrebu" i "Druga državna gimnazija u Zagrebu", zatim opet [[1929.]] u "Prva državna klasična gimnazija u Zagrebu" i "Druga državna klasična gimnazija u Zagrebu". Naposlijetku, [[1934.]], nakon atentata na kralja [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra]] u [[Marseille|Marseilleu]], Prva klasična gimnazija se naziva "Prva državna klasična gimnazija Viteškog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja u Zagrebu". Već za [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] [[1939.]], gimnazija gubi dio imena – "Viteškog Kralja Aleksandra I. Ujedinitelja" te [[1945.]] gubi "državna" te ostaje samo "Klasična gimnazija u Zagrebu".

U [[jesen]] [[1932.]] godine Prva klasična gimnazija preselila se u novu zgradu u Križanićevoj ulici. Nova zgrada, sudeći prema spisima, bila je odlično opremljena. Projektirao ju je [[Egon Steinmann]]. [[1932.]] godine u dvorištu škole je "otvoreno đačko klizalište na kojem se mladež u velikom broju besplatno klizala i zabavljala tim zdravim i lijepim sportom kad god je vrijeme dopuštalo".

Klasična gimnazija bila je uključena u tadašnja politička zbivanja kojima su dominirala klasna pitanja i društvene suprotnosti. Budući da je tada ravnatelj Prve klasične gimnazije dobio nalog (od Vlade) da uguši sve komunističke akcije, mnogi su učenici bili uhićeni. Unatoč tome, Prva klasična gimnazija je bila opisana kao škola koja je bila “već [[1940.]] poznata po vrlo naprednoj omladini, koju podržava nekoliko vrlo uvaženih profesora”.

Razdoblje [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] je vjerojatno bilo najteže razdoblje u povijesti Gimnazije. Mnogi profesori su morali otići uslijed masovne mobilizacije. Učenici i profesori židovskog porijekla ili pravoslavne vjere su bili prisiljeni na odlazak, a nastava se održavala neredovito. Prostora nije bilo dosta, nije bilo goriva za loženje i neki predmeti se uopće nisu mogli predavati. Učenici su bili prisiljeni učiti njemački i talijanski kao “jedine žive strane jezike”, a nakon kapitulacije Italije isključivo njemački jezik. Neko vrijeme je istočno krilo gimnazije služilo kao sabirni logor za Židove, koji su naočigled bijela dana bili transportirani na [[Zagrebački Glavni kolodvor|Glavni kolodvor]], a otamo u [[Sabirni logor Auschwitz|Auschwitz]]. Kroz [[1943.]] i [[1944.]] gimnazije su iseljene, a svjedodžbe su se većinom morale dijeliti na cesti. Nastava se održavala dvaput tjedno, a često i rjeđe. U [[Veljača|veljači]] [[1944.]] su dvije bombe pogodile Gimnaziju - jedna je pogodila istočno krilo, a druga dvorište. Na sreću, ljudskih žrtava nije bilo. Zbog straha od bombardiranja, i to malo nastave što se moglo održavati je često bilo obustavljeno. Mnoge “omladinske napredne grupe su bile raspršene, napredni omladinci i profesori nestali su ili su bili likvidirani.” Mnogi učenici su tijekom rata odlazili u partizane i masovno stradavali.

Po oslobođenju, školske zgrade su bile u užasnom stanju, a renovacije su tekle sporo. Gimnazija se uselila u Kušlanovu, u zgrade III. muške realne gimnazije. Tada se “svaki trag fašističkog učenja” masovno uklanjao iz kurikuluma, a mnogi ispiti zrelosti i svjedodžbe izdane u vrijeme [[Nezavisna Država Hrvatska|NDH]] su naglo poništene. Njemački se iz škole uklonio, a umjesto njega se učio ruski, engleski, i francuski. Obilježavali su se Lenjinov dan, dan Crvene armije, Dan pobjede, oslobođenje [[Zagreb|Zagreba]], učenicima je pričano o životu i radu [[Josif Staljin|Josipa Visarionoviča Staljina]], išli su u prvomajske povorke, slavili [[Oktobarska revolucija|Oktobarsku revoluciju]]...

Seljenje škole amo-tamo po raznim kompleksima u [[Zagreb|Zagrebu]] se i dalje nastavilo, iako sporijim tempom. Škola se oko [[1947.]]/[[1948.|48.]] polako vratila u prijeratno stanje, dvorište i zgrada su uređeni, arhivi su obnovljeni i oštećenja su popravljena. Početkom školske godine [[1948.]]/[[1949.]] Prva su i Druga klasična gimnazija spojene. Prvi ravnatelj jedinstvene Klasične gimnazije bio je [[Ivan Večerina]].

Nastava klasičnih jezika sve se više ograničavala. Broj klasičnih gimnazija se sveo na isključivo dvije, a latinski i grčki su pretvoreni u puki ukras umjesto konstruktivnog dijela programa. Ideološki pritisak se vršio pri stvaranju plana i programa, Klasičnoj se gimnaziji oduzimao klasično-humanistički karakter. Zbog izmjene pravopisa nije bilo dovoljno udžbenika za učenje latinskog i grčkog, a plan je bio osiromašen i nije bilo dovoljno sati predviđenih za te jezike. Sada spojena, Klasična gimnazija je imala manjak kadra i još se organizirala. Kritike su dolazile s mnogih strana - tvrdilo se čak i da je Klasična “klasna škola, suprotna duhu vremena” jer su smatrali da je sam koncept klasične gimnazije “elitistički”. Drugi su pak tvrdili da je učenje mrtvih jezika i bavljenje klasičnom baštinom suvišno i nepotrebno. Ravnatelji Gimnazije su se borili protiv ovakvih neutemeljenih kritika i u školi sustavno postrožavali kriterij i vodili borbu protiv neznanja i kampanjskog učenja. Usprkos turbulentnom vremenu, Klasična je ostala prestižna građanska škola. Nedugo nakon svega ovoga, [[1956.]] godine Gimnazija je opet preseljena na Katarinin trg.

Klasična se opet oformila kao samostalna institucija. Donesen je novi nastavni plan i program, i napuštena su rješenja Šuvarove reforme. [[2. svibnja]] [[1995.]] škola je pogođena u agresorskom raketnom napadu tijekom održavanja nastave. Baš kao i u svakoj situaciji prije, klasičari su se istaknuli solidarnošću i organizirali brojne humanitarne akcije da pomognu stradalima u [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]]. Temelj za naš aktivizam postalo je novo načelo “mijenjajmo sami svoju školu, budimo djelotvorniji, ne čekajmo da nas promjene zateknu”. Klasična gimnazija je sama [[2000.]] godine predložila Ministarstvu prosvjete i sporta novi program za klasične gimnazije. Osnovan je djevojački zbor “Lalagai”, dramska grupa “Buđenje”, počeo se izdavati godišnjak na kraju svake školske godine. Klasična je po drugi put dobila Nagradu grada Zagreba [[1997.]] godine (prije je već dobila [[1966.]]), a [[2000.]] godine osnovana je i Zaklada Klasične gimnazije kojoj je svrha promicanje programa i projekata Klasične gimnazije i pomoć kako učenicima, tako i profesorima, ali se njeno djelovanje nije osjetilo do [[2006.]] godine. Danas djeluje više od 30 grupa slobodnih aktivnosti, a međunarodna suradnja osobito je intenzivna. Osnovana je i [[Privatna klasična gimnazija]], a Nadbiskupska klasična gimnazija, osnovana [[1920.]], došla je pod ingerenciju [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebačke nadbiskupije]]. Klasična gimnazija rangirana je među prvima po sveukupnoj kvaliteti školovanja - i dan danas koncept Klasične gimnazije daje izvrsne rezultate. Na prigovore o tome da Klasična gimnazija promiče elitizam, može se odgovoriti da jest tako, ali ne u smislu negiranja ravnopravnosti. Naime, ne radi se ni o kakvoj drugoj eliti, osim one misaone.