Kršćanstvo: razlika između inačica

[[Datoteka:Cristo_crucificado.jpg|mini|250px|Diego Velázquez: ''Krist na križu'', Museo del Prado, [[Madrid]] (250 x 170 cm, oko [[1632]].)]]

'''Kršćanstvo''' ([[grčki|grč.]] Xριστός) je monoteistička svjetska [[religija]], nastala u [[Palestina|Palestini]] u [[1. stoljeće|prvom stoljeću nakon Kristova rođenja]]. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u [[Isus Krist|Isusa Krista]], te prihvaćanje života u skladu s [[evanđelje]]m. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, [[prorok|proročke]] i objavljene religije, etično-mistične strukture, [[spasenje|spasenjski]] i [[eshatologija|eshatološki]] usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija ([[Katoličanstvo|katolicizam]], [[pravoslavlje]], [[protestantizam]], [[nestorijanstvo]] i [[monofizitstvo]]) i njima odgovarajućih Crkava (Katolička Crkva, pravoslavne Crkve, protestantske Crkve i istočne pretkalcedonske Crkve; ''vidi [[popis kršćanskih crkvi i pokreta]]''). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, oštovnogabogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske ([[431.]]) i monofizitske ([[451.]]). Za "Istočnoga raskola" ([[1054]]) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije ([[16. stoljeće]]) protestantske crkve (Anglikanska Crkva, luteranske i reformirane Crkve) i sekte. Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijesti i svojim [[kanonsko pravo|kanonskim pravom]].

# monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je objava sadržana u [[Sveto pismo|Svetom pismu]]) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i [[Duh Sveti]])

# stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)

Tako su se za ološkihkristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na [[Efeški koncil|Efeškom koncilu]] [[431.]] odvojili [[nestorijanci]]. Na [[Kalcedonski koncil|Kalcedonskom koncilu]] [[51451.]] [[monofiziti]]. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavci i katolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga katolicizam je nakon raskola ([[1054.]]) definirao još neke dogme (učenje o [[čistilište|čistilištu]], [[bezgrešno začeće]], [[papina nezabludivost]], [[Velika Gospa|Marijino uznesenje na nebo]]), kojima se razlikuje od pravoslavlja.

==oštovljeBogoštovlje==

U kršćanstvu se [[Bog]] štuje životom po [[vjera|vjeri]] i [[evanđelje|evanđelju]] (klanjanje u duhu i istini) te posebnim [[oštovljeBogoštovlje|štovnimbogoštovnim]] činima, koji se obavljaju uoštovnomu bogoštovnom prostoru, tijekom [[Crkvena godina|crkvene godine]], [[nedjelja]]ma i blagdanima. Kršćanski se oštovnibogoštovni čini nazivaju [[liturgija]] ili oslužjebogoslužje. U središtu im je [[euharistija]] ili misa, primanje [[sedam svetih sakramenata|sakramenata]] te, u [[katoličanstvo|katolicizmu]], moljenje [[časoslov]]a, [[blagoslovine]] i posvete.

KršćanskeoštovneKršćanske bogoštovne čine predvode oštovnibogoštovni službenici, u katolicizmu [[biskup]], [[svećenik]] i [[đakon]], u [[pravoslavlje|pravoslavlju]] [[episkop (pravoslavlje)|episkop]], [[jerej]] i đakon, u [[protestantizam|protestantizmu]] [[pastor]]. U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (''latrija''), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (''dulija''), koje se može iskazivati i stvorenjima ([[anđeli]], [[sveci]], slike i [[relikvije]]). U protestantizmu se ''dulija'' radikalno odbacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje štovnogbogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, [[liturgijsko ruho]] i [[liturgijski predmeti]]. U protestantizmu, osobito u [[kalvinizam|kalvinizmu]], oštovnibogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih štovnihbogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godišnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.

Kršćanstvo je etično-mistična religija pa moral zauzima središnje mjesto u kršćanskom životu. Izvori su kršćanskog [[etika|morala]] Stari i Novi zavjet te grčka filozofija, osobito [[stoicizam]]. Iz Starog zavjeta prihvaćen je "Dekalog" ili [[Deset zapovijedi]], načelo osobne odgovornosti, te novozavjetno načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U [[patristika|patrističkom]] razdoblju usvojeni su neki elementi stoičkoga (stožerne [[vrlina|krjeposti]]) i [[novoplatonizam|neoplatonističkog]] morala (monaški asketizam), a u [[skolastika|skolastičko]] doba neki etički stavovi iz aristotelizma. Katolička moralka temeljno evanđeosko načelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisom. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu. Protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu [[savjest]]i.

Između ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, ovačkaisusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istočnih crkvenih otaca i istočnokršćanskog redovništva (sv. [[Ivan Klimak]]), a svoj najkarakterističniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mističnih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u [[19. stoljeće|19. stoljeću]] te pentekostalci u [[20. stoljeće|20. stoljeću]]). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito atabogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona. Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.

U susretu s grčko-rimskom civilizacijom i grčkom filozofijom kršćanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grčke filozofije, osobito neoplatonističke. Prvi se začetci kršćanske teologije nalaze u Ivanovu evanđelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti [[2. stoljeće|2. stoljeća]] (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršćansku objavu s grčkom filozofijom, a grčke filozofe drže pretečama kršćanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istočni i zapadni crkveni oci (patristika) 3.-4. st. teološki razrađuju glavne trinitarne (Trojstvo) i ološkekristološke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam).

Dok je teologija 1. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem neoplatonizma, 2. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svijeta, bit će u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika). Glavni skolastički teolozi ([[Anselmo Canterburyjski]], [[Albert Veliki]], [[Toma Akvinski]], [[Bonaventura]], [[Ivan Duns Skot]]) nastojat će u teologiji produbiti Augustinovo načelo "credo ut intelligam" te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se filozofija stavlja u službu teologiji ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (13. st.) razrađena su načela i metode katoličke teologije, što će obilježiti katolicizam 2. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavna teologija ostat će vjerna neoplatonističkoj tradiciji istočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih istina. Stoga će u njoj u visokome srednjem vijeku prevladati mistična teologija (Simeon Novi slovBogoslov, Grigorije Palamas).

Dok kršćanska teologija polazi od svetopisamske objave te je nastoji sustavno izložiti, [[filozofija]] polazi od naravne [[spoznaja|spoznaje]] ljudskog [[razum]]a. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te mogućnost ljudskog razuma da [[Teodiceja#Božja egzistencija|dokaže postojanje Boga]] i besmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, [[Klement Aleksandrijski]], [[Origen]]) objava se na svoj način zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi ([[Sokrat]], [[Platon]], [[Aristotel]], stoici) preteče kršćanstva. Tim je apologetima filozofija [[hermeneutika|hermeneutička]] znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere.

Riječ [[Ihtis]] ([[grčki|grč.]] IXΘΥΣ - ICHTHYS) na [[grčki|grčkom]] znači riba. Ujedno je i [[akronim]] koji u sebi krije početna slova izraza "'''Ἰ'''ησοῦς, '''Χ'''ριστός, '''Θ'''εοῦ '''Υ'''ἱός, '''Σ'''ωτήρ" ('''I'''ēsoûs, '''Ch'''ristós, '''Th'''eoû, '''Hy'''iós, '''S'''ōtḗr) što se na [[hrvatski]] prevodi kao Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.