Sklonost potvrdi

Sklonost potvrdi je sklonost ka traženju, interpretiranju, favoriziranju i prizivanju informacija na način potvrde prethodno postojećeg uvjerenja ili hipoteze. To je oblik kognitivne sklonosti i sustavne pogreške induktivnog zaključivanja. Ljudi iskazuju ovu sklonost kada prikupljaju ili prikazuju informacije na selektivan način, ili kada ih interpretiraju s kognitivnom sklonošću. Učinak je jači kod pitanja koja su nabijena emocijama, te kod duboko usađenih vjerovanja. Ljudi također imaju sklonost prikazivanja nejasnih dokaza u smislu potvrde vlastite pozicije. Pretrage, interpretacije i sjećanja sa sklonostima koriste se za objašenjenje polariziranih stavova (kod ekstremnih neslaganja, iako strane raspolažu istim informacijama), ustrajanja u opovrgnutim uvjerenjima (kada uvjerenje i dalje postoji iako je dokazom opovrgnuto), iracionalnog efekta prvenstva (većeg oslanjanja na informacije koje su spoznate prije naknadnih) i prividne koleracije (kada ljudi pogrešno zaključuju o povezanosti dvaju događaja ili situacija).

Niz opita tijekom 1960-ih ukazali su na ljudsku sklonost ka potvrđivanju vlastitih prethodno utvrđenih uvjerenja. Naknadni su radovi tumačili iste rezultate kao nastojanja da se ideje jednostrano testiraju, s usredotočenjem na jednu mogućnost i uz zanemarivanje ostalih. U određenim slučajevima ova sklonost može dovesti do naklonjenih zaključaka. Objašnjenje za uočene sklonosti uključuje promišljanje ka željenom rezultatu (wishful thinking) i ograničen kapacitet ljudi za obradu podataka. Drugo objašnjenje iskazivanja sklonosti potvrde je da je ljudima prihvatljivije biti u krivu nego istraživati na neutralan i znanstven način.

Sklonost potvrdi pridonosi prevelikom samopouzdanju u osobna uvjerenja, te ih može podržavati ili ojačavati usprkos dokazima koji ukazuju na suprotno. Nekvalitetno odlučivanje temeljem takvih sklonosti prisutno je u politici i u organizacijama.