Manmohan Singh: razlika između inačica

Kasnih [[1980-ih]] godina bio je guverner središnje banke Indije, a ministar financija je postao [[1991.]] godine u vladi Narasima Raoa. Smatra se arhitektom reformi koje je počela sprovoditi vlada. Ekonomska liberalizacija Singha i Raoa otvorila je put k izravnim stranim investicijama. Indija se dotad nalazila u teškoj krizi s velikim deficitom. Devizne pričuve zemlje su bile iscrpljene. Zbog toga nije mogla lako platiti dospjele obroke kredita. Počele su pripreme da se zlatne pričuve Indije stave kao hipoteka u engleskoj banci da bi se dobio novac neophodan Indiji u plaćanju dospjelih obveza. Rješenje te krize Singh i Rao našli su u ekonomskoj liberalizaciji. Liberalizacija iz [[1991.]] godine je bila prvi korak u seriji liberalizacija, koje su uslijedile tijekom [[1990-ih]] i [[2000-ih]] godina. Indija je dosegla visoki stupanj rasta i velike devizne rezerve. Iako je ekonomska liberalizacija bila uspješna Narasimha Rao je poražen na izborima, jer ga je veliki dio naroda smatrao korumpiranim.

 

Manmohan Singh je ostao u Kongresnoj stranci, iako je bio marginaliziran i trpio stalne poraze na izborima [[1996.]], [[1998.]] i [[1999.]] godine. Nije se pridružio pobunjeničkom krilu stranke, u vrijeme kad se mnogo vodećih političara Kongresne stranke pobunilo protiv izbora Sonie Gandhi za vođu oporbe i predsjednika Kongresne stranke. Soniu Gandhi su nacionalisti počeli napadati zbog njenog talijanskog podrijetla.{{nedostaje izvor}} Iako je tada izgledalo da Indijski nacionalni kongres nema budućnosti Singh je ostao u njemu i pomogao u reformi stranačke platfome i organizacije.