Nikola Ogramić Olovčić: razlika između inačica

Krsnim imenom Franjo, rođen u Požegi, porijeklom iz [[Olovo|Olova]]. Stupa u [[novicijat]] provincije [[Bosna Srebrena|Bosne Srebrene]], gdje dobiva redovničko ime Nikola. Nećak je provincijala Bosne Srebrene [[Franjo Ogramić|Franje Ogramića]]. Radi izvrsnih sposobnosti šalju ga poglavari u Rim na studij. Studij započinje u Rimu u generalnoj kuriji franjevačkog reda [[Aracoeli]], kako nam svjedoči njegova molba upućena Kongregaciji za širenje vjere od 1. prosinca 1662. Po završetku studija imenovan je generalnim lektorom za Bosnu srebrenu. Po povratku zadržava se u [[Ljubljana|Ljubljani]], gdje je bilo jedno od učilišta za redovnički podmladak Bosne srebrene. Predaje teologiju te crkveno i građansko pravo. Smrću prijašnjeg biskupa [[Marijan Maravić|Marijana Maravića]], biva predložen od cara [[Leopold I.|Leopolda I.]] za bosanskog ili đakovačkog biskupa, po preporuci zagrebačkog biskupa [[Martin Borković|Martina Borkovića]]. 1671. papa [[Klement X.]] potvrđuje njegovo imenovanje. Biskup Ogramić najprije se smješta u [[Kreševo|Kreševu]] gdje podiže privremenu rezidenciju. 1672. godine polazi u vizitaciju svoje biskupije. Opširan prikaz stanja u biskupiji nalazi se u njegovom izvještaju [[Sveta Stolica|Svetoj Stolici]] prilikom njegovog boravka u Rimu 1675. godine. 10. ožujka 1672. pri dolasku u Požegu, požeški paša ga zatvara po optužbom da je „izvidnik pape i kršćanskog cara“.▼

Turskim porazom kod Beča 1683. polako slabi turska sila. Doznavši za poraz Ogramić odlazi u [[Linz]] caru Leopoldu I. te ga nagovara da nastavi s ratovanjem. Njegove intervencije su urodile plodom. U jesen 1684. naviješten je rat, a varaždinski general grof Jakov Leslie prelazi granicu i oslobađa [[Virovitica|Viroviticu]]. U razdoblju od 1685. do 1687. oslobođena su slavonska mjesta, [[Miholjac]], [[Valpovo]], [[Osijek]], [[Vukovar]], [[Ilok]]. Među posljednjim mjestima oslobođena je Požega. Ogramić je kao biskup vršio službu vojnog svećenika te pratio vojsku u njenom pohodu. ▼

==Boravak u Đakovu==▼

11. listopada 1690. po prvi puta Ogramićevi dopisi spominju Đakovo kao njegovu biskupsku rezidenciju. Nasuprot đakovačke tvrđave dizala se Hadži-pašina džamija koja Ogramiću služi kao katedralna crkva. U prvo vrijeme poslije oslobođenja biskup je boravio u [[Slavonski Brod|Slavonskom Brodu]], te posjećuje Đakovo. Od 1690. biskup je živio u Đakovu u kući tik do crkve. Katedralu i rezidenciju zidati će njegov nasljednik [[Đuro Patačić]], rezidenciju 1705., a katedralu 1708. U oslobođenoj biskupiji ostalo je samo sedam crkava koje nisu srušene. Crkva sv. Stjepana kralja u blizini [[Vrpolje|vrpoljačkog]] groblja, sv. Nikole u Dubraviku blizini [[Topolje|Topolja]], Blažene Djevice Marije u [[Dragotin|Dragotinu]], sv. Martina u [[Selci|Selcima]], sv. Jurja u [[Slobodna Vlast|Slobodnoj Vlasti]], sv. Bartola u [[Stari Mikanovci|Starim Mikanovcima]], i sv. Kuzme i Damjana u okolini [[Drenje|Drenja]]. Đakovo za tursko doba nije imalo svoju župu nego je pripadalo župi Selci, kojom su upravljali franjevci iz [[Našice|Našica]]. Prvi župnik koji se spominje 1695. je o. Ilija iz Modriče, a poslije njega o. [[Ivan Grličić]] iz Olova. Ogramić je održao dvije biskupijske [[sinoda|sinode]], prvu u Đakovu 1690. a drugu u Slavonskom Brodu [[1697]]. Po zaključcima sinode u Slavonskom Brodu vidi se da je biskup želio uvesti red u biskupiju i provesti propise i odredbe [[Tridentski sabor|tridentskog sabora]]. Spise koji su nastali za vrijeme biskupova boraka u Đakovu odnijeli su poslije njegove smrti po svjedočanstvu biskupa [[Petar Bakić|Petra Bakića]] činovnici Carske komore, zbog čega je teško rekonstruirati to razdoblje. ▼

==Borba za biskupiju==▼

Darovnicom slavonskog hercega [[Koloman|Kolomana]] od [[1239]]. pripalo je Đakovo s okolinom koja se protezala u obliku trokuta od Đakova prema jugu do [[Sava|Save]], bosanskim biskupima. Kralj [[Bela IV.]] potvrdio je darovnicu 1244. Nakon toga spominje se Đakovo kao sjedište bosanskih biskupa koji dobivaju pridjevak de Diaco – đakovčki. Tako je išlo do biskupa [[Juraj II. de Palina|Jurja II. de Palina]] koji pogiba u [[Mohačka bitka|mohačkoj bitci]]. Slavonija je prije turske okupacije bila podijeljena između više biskupija: zagrebačke, pečuške, srijemske i bosansko-đakovačke. Za vrijeme turske okupacije pastoralnu skrb su vodili franjevci, a biskupi su bili ili bosansko-đakovački ili beogradski. Pečuški je biskup živio u slobodnom kraju, a zagrebački biskup nije zalazio na okupirani teritorij, već je imao pod kraj turske okupacije svoje vikare za ovaj dio biskupije. Koncem sedamnaestog stoljeća postalo je aktualno pitanje granica biskupija. Borba se vodila između četiri biskupa, odnosno njihovih vikara, te Carske komore u Osijeku koja želi oduzeti srednjevjekovno đakovačko vlastelinstvo biskupu Ogramiću. Rasprava je riješena 1697. kada je car Leopold I. potvrdio da đakovačko vlastelinstvo pripada bosansko-đakovačkom biskupu i njegovim nasljednicima. Granice biskupije identične su granicama đakovačkog vlastelinstva. Odlučeno je to 1701. u Beču i Ostrogonu, a dobili su poslije i potvrdu iz Rima.▼

Za vrijeme boravka biskupa Ogramića u Đakovu 1696. tiska se u Rimu njegovo hagriografsko djelo: „Opuscula vitae, virtutum st miracolorum vener. Servi Dei, Fr. Sebastiani ab Apparatione O. M. de opservantie laici proffesi provinciae Mexicanae“, posvetio ga je tadašnjem papi [[Inocent XII.|Inicentu XII.]]▼

Biskup Ogramić ubijen je u noći 14. kolovoza 1701. u svojoj kući koja je bila prislonjena na katedralu. Stara sakristija đakovačke sjemnišne crkve imala je na zidu križ koji je označavao mjesto ubojstva. Razlozi nisu poznati kao ni počinitelji. Farlati navodi da su ga ubili šizmatici i razbojnici, a bečki [[nuncij]] nadbiskup G. A. de Vida navodi da su ga ubili „Rasciani“ radi novca. Biskup je pokopan u svojoj katedrali, ali mu je tijelo poslije prenešeno 12. prosinca [[1701]]. u [[Našice|našički]] samostan sv. Antuna otaca franjevaca, gdje se i danas nalazi u prezbiteriju crkve. Farlati u svome djelu "Ilirici sacri", IV. na 82. stranici navodi da se tijelo biskupa Nikole Ogramića nakon što je iz Đakova izvađeno i preneseno u Našice u crkvu sv. Antuna nije raspalo nego se čini kao da spava (quasi dormiens). U našičkoj crkvi podignut mu je i epitaf koji je dao izgraditi njegov nećak Erazmo Ogramić.▼

Frater Nicolaus Ogramich a Possega Episcopus Diacoviensis Ordinis s. Francisci Obs. Prov.-iae Bosnae argentinae necatus est apud suam Cath. Diacovae die 14. Augusti Anno MDCCI. Ipse suis ovibus ter denis praefuit Annis Doctrinae radiis et pietate itens.''▼

''Epitaf đakovačkog biskupa. Ovdje leži u grobu predvodnik Olovčić, koga ubi nedužnog desnica neprijateljska. Brat Nikola Ogramić od Požege biskup đakovački, Reda svetog Franje od opsluživanja, član provincije Bosne srebrene, ubijen u svojoj katedrali u Đakovu 14. kolovoza 1701. godine. Vodio je svoje ovce trideset godina, sjajući zracima nauke i svetosti.''▼