Klasična gimnazija u Zagrebu: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m premještanje izvora |
m manji prepravak teksta |
||
Redak 34:
Sam rad Gimnazije temeljio se na jedinstvenoj nastavnoj osnovi [[Ratio Studiorum|Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu]] (kraće, [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] – Studijska osnova) koja je prožeta antičkim, općeljudskim i kršćanskim vrednotama. [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] propisivao je brigu nastavnika za opći kršćanski odgoj učenika koji je uključivao stjecanje kršćanskih kreposti, osobito socijalnih, te ispravljanje pogrešaka. Pri učenju koristila se metoda ponavljanja prema poznatom aksiomu „repetitio est mater studiorum“. Gimnazija je imala 6 razreda tj. nastavnih godina. Ratio studiorum je zahtijevao da se u sve razrede gimnazije uvedu natjecanja (concertatio) i to ne samo između pojedinaca nego i između dviju skupina đaka. Tako su pod vodstvom učitelja u pojedinom razredu učenici bili raspoređeni u dva tabora (castra), Rimljana i Grka ili Kartažana i Rimljana. Pored toga, u svakom je razredu učenik imao svog takmaca (aemulus). [[Ratio Studiorum|Ratio studiorum]] nije propisivao grupe prirodnih predmeta poput matematike, fizike, geometrije i grupe društvenih predmeta poput povijesti i geografije nego su elementi tih predmeta bili sadržavani u gradivu u nastavi vjeronauka.
Godine [[1632.]]
=== Klasična gimnazija na kraju 18. stoljeća i u 19. stoljeću (1773. - 1900.) ===
[[Klement XIV.|Papa Klement XIV.]] ukinuo je [[Družba Isusova|isusovački red]] [[1773.]] godine te gotovo sve njihove gimnazije u [[Europa|Europi]], pa tako i u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], dolaze pod državnu upravu pod kojom ostaju sve do danas, unatoč obnovi reda [[Družba Isusova|Družbe Isusove]]. Budući da nije bilo dovoljno profesora među biskupijskim svećenstvom, u Klasičnoj gimnaziji su i dalje u službi bivši [[Družba Isusova|isusovci]] koji su tada većinom postajali biskupijski svećenici, a manji se broj i sekularizirao. U to vrijeme se Klasična gimnazija nazivala Archigymnasium (kasnije i Nadgimnazija). Godine [[1777.
Kraj [[18. stoljeće|18.]] i prvu polovicu [[19. stoljeće|19. stoljeća]] obilježili su [[hrvatski narodni preporod]] i otpor uvođenju mađarskog jezika kao obveznog i nastavnog u školi. Godine [[1791.]]
Na izborima skupštine Zagrebačke županije u [[Srpanj|srpnju]] [[1845.]] godine pobijedila je [[Mađaroni|Hrvatsko-ugarska stranka]]. Dana [[29. srpnja]] iste godine održavao se na [[Trg svetog Marka|Trgu sv. Marka]] na Gornjem gradu protumađaronski prosvjed, ali i slavlje pobjede [[Mađaroni|mađarona]]. Na prosvjedu su se kao promatrači našli zagrebački gimnazijalci i studenti. Prosvjed je izrastao u sukob [[Hrvatski narodni preporod|iliraca]] s carskom vojskom. Carska vojska otvorila je vatru na prosvjednike pri čemu je poginulo 13 ljudi, a 27 ih je ranjeno. Među poginulim bio je i gimnazijalac imenom [[Matija Zubanović]], dok su među stradalim bili gimnazijalci [[Stjepan Pavec]] i [[Karlo Travenić]]. Žrtve tog događaja nazvane su „[[Srpanjske žrtve|srpanjskim žrtvama]]“.
[[Hrvatski sabor]] je [[1847.]] godine proglasio hrvatski jezik službenim jezikom u svim državnim službama i gimnazijama. U vrijeme rata s Mađarskom ([[1848.]] i [[1849.]] godine) nastava u Gimnaziji ne samo da je bila neredovita nego se nije ni održavala jer su u zgradi Gimnazije bili smješteni vojnici. Neki su učenici se dobrovoljno prijavili u „narodnu gardu“.
Redak 72:
Obje gimnazije ostaju na Katarininom trgu do [[Travanj|travnja]] [[1918.]] godine. Tada su vlasti iselile zgradu gimnazijskog kompleksa Roosveltov trg – ulica Kršnjavoga – Klaićeva, pa su se obje gimnazije preselile na tu lokaciju. Donjogradska se vratila u svoje stare prostore, a Gornjogradska u prostorije današnje Osnovne škole Izidora Kršnjavog. U [[jesen]] [[1919.]] dva razreda Klasične gimnazije se moraju premjestiti u zgradu učiteljske škole u Mandulićevoj ulici, potom se koristila čak i školska soba u Perkovčevoj ulici.
Godine [[1923.]]
U [[Rujan|rujnu]] [[1921.]] godine Kraljevska gornjogradska velika gimnazija preimenovana je u "Kraljevsku Prvu veliku gimnaziju u
U [[jesen]] [[1932.]] godine Prva klasična gimnazija preselila se u novu zgradu u Križanićevoj ulici. Nova zgrada, sudeći prema spisima, bila je odlično opremljena. Projektirao ju je [[Egon Steinmann]]. Godine [[1932.]]
Klasična gimnazija bila je uključena u tadašnja politička zbivanja kojima su dominirala klasna pitanja i društvene suprotnosti. Budući da je tada ravnatelj Prve klasične gimnazije dobio nalog (od Vlade) da uguši sve komunističke akcije, mnogi su učenici bili uhićeni. Unatoč tome, Prva klasična gimnazija je bila opisana kao škola koja je bila “već [[1940.]] poznata po vrlo naprednoj omladini, koju podržava nekoliko vrlo uvaženih profesora”.
Redak 98:
Najzaslužniji za kontinuirano visoki ugled Klasične gimnazije su u to doba bili profesori [[Zvonimir Zmajlović]] i [[Dionizije Sabadoš]]. Svaki susret učenika sa popularno prozvanim “Zmajem” je bio pun strahopoštovanja - učenici kažu da je ono što ga je činilo posebnim bila “njegova olimpska strogost i pravednost, kao i njegova erudicija, golemi autoritet i plemenit duh”. [[Dionizije Sabadoš|Sabadoša]] je pak krasila vedrina i dobro raspoloženje - dvojica su se nadopunjavala kao [[Kastor i Polideuk|Kastor i Poluks]]. Obojica su ostavila velik utisak na učenike kojima su predavali, i ostali su upamćeni kao iznimni profesori koji su neštedimice svojim razredima predavali znanje.
Prvi elementi samouprave su se počeli ostvarivati već [[1954.]]/[[1955.]] godine, međutim te organizacije nisu imale neku posebnu svrhu ili formu. Školski odbor, odnosno razredne zajednice su tek od [[1957.]] počele s ozbiljnijim radom. Formira se Debatni klub, marksistička grupa i održavaju se tribine učenika. Potiče se razvoj različitih slobodnih aktivnosti, poput grupe “Prijatelji antike”, dramske grupe (koja i sada svake godine priprema djela grčkih komediografa i tragičara), sportskog društva, literarne i likovne grupe te mnogih drugih. Razvija se i suradnja s VIII. beogradskom gimnazijom, [[Klasična gimnazija u Splitu (1817.)|Klasičnom gimnazijom u Splitu]] i kratko sa Sarajevskom gimnazijom. Unatoč financijskim problemima, kolektiv Klasične gimnazije se istaknuo solidarnošću - organizirana je pomoć za stradale u potresima u [[Banja Luka|Banjoj Luci]] i [[Zagora|Dalmatinskoj zagori]], kao i za škole u [[Skoplje|Skoplju]]. Program se kasnije sve više poboljšavao. Engleski je sve više mijenjao francuski kao dominantni jezik koji se učio. Tehnički odgoj je ukinut, strojopis je uveden, a nastava subotom je znatno skraćena, a čak i ukinuta u poslijepodnevnom turnusu. Godine [[1967.]] se Klasična gimnazija vraća u Križanićevu, no čak je i tamo nedostatak prostora bio kritičan, međutim se to riješilo odlaskom osnovne škole u Križanićevoj u Laginjinu ulicu.
Početkom [[1970-ih|sedamdesetih]] počele su pripreme za reformu obrazovanja. Osnovna ideja je bila ukidanje svojevrsnog “elitizma” koji se stjecao gimnazijskim obrazovanjem u odnosu na strukovne škole. Klasična se jedva obranila od ukidanja učenja klasičnih jezika u prva dva razreda i izborila kompromis. Unatoč tome, bila je svrstana u jedan od centara, odnosno u “red ustanova iz kojih se najviše nastavlja školovanje na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu]] i Pedagoškoj akademiji.” Satnica je bila sužena na štetu latinskog i grčkog, međutim opet smo se izborili za kompromis. Reforma je propala jer je pojačavala elitizam koji je ciljala iskorijeniti. Slijedom svega, Klasična je inkorporirana u Pedagoški obrazovni centar, zajedno sa V. gimnazijom, X. gimnazijom i Školom za odgajatelje. Pokrenuta je inicijativa da se ujedinimo s Jezičnom gimnazijom s kojom smo dijelili zgradu, čime je nastao Obrazovni centar za jezike, u koji je ušla i XVI. gimnazija. Time je Klasična de iure, iako ne i de facto, prestala postojati nakon 370 godina.
Redak 104:
=== Klasična gimnazija u samostalnoj Hrvatskoj (1991. - 2017.) ===
Klasična se opet oformila kao samostalna institucija. Donesen je novi nastavni plan i program, i napuštena su rješenja Šuvarove reforme. Dana [[2. svibnja]] [[1995.]] škola je pogođena u agresorskom raketnom napadu tijekom održavanja nastave. Baš kao i u svakoj situaciji prije, klasičari su se istaknuli solidarnošću i organizirali brojne humanitarne akcije da pomognu stradalima u [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]]. Temelj za naš aktivizam postalo je novo načelo “mijenjajmo sami svoju školu, budimo djelotvorniji, ne čekajmo da nas promjene zateknu”. Klasična gimnazija je sama [[2000.]] godine predložila Ministarstvu prosvjete i sporta novi program za klasične gimnazije. Osnovan je djevojački zbor “Lalagai”, dramska grupa “Buđenje”, počeo se izdavati godišnjak na kraju svake školske godine. Klasična je po drugi put dobila Nagradu grada Zagreba [[1997.]] godine (prije je već dobila [[1966.]]), a [[2000.]] godine osnovana je i Zaklada Klasične gimnazije kojoj je svrha promicanje programa i projekata Klasične gimnazije i pomoć kako učenicima, tako i profesorima, ali se njeno djelovanje nije osjetilo do [[2006.]] godine. Danas djeluje više od 30 grupa slobodnih aktivnosti, a međunarodna suradnja osobito je intenzivna. Osnovana je i [[Privatna klasična gimnazija]], a Nadbiskupska klasična gimnazija, osnovana [[1920.]] godine, došla je pod ingerenciju [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebačke nadbiskupije]]. Klasična gimnazija rangirana je među prvima po sveukupnoj kvaliteti školovanja - i dan danas koncept Klasične gimnazije daje izvrsne rezultate. Na prigovore o tome da Klasična gimnazija promiče elitizam, može se odgovoriti da jest tako, ali ne u smislu negiranja ravnopravnosti. Naime, ne radi se ni o kakvoj drugoj eliti, osim one misaone.
Na kraju, usprkos svim nedaćama i problemima, Klasična gimnazija stoji kao vrijedan dokaz i uspomena na prošle događaje, ona živi i stvara u sadašnjosti te se bori za budućnost i buduće naraštaje.
| |||