Centralna partizanska bolnica: razlika između inačica

Samu izgradnju bolnice vodio je [[Jakov Kranjčevic Brado]]. Bolnica se razvijala postupno i svoj je konačan oblik dobila [[1944.]] godine kada je imala preko 30 objekata. Osim nadzemnih objekata, bio je izgrađen i sustav zemunica odnosno skloništa pod zemljom gdje su, za vrijeme djelovanja njemačkih i ustaških snaga, sklanjani ranjenici. Iako su ustaše i Nijemci u više navrata pokušali pronaći bolnicu i ranjenike, niti jedna zemunica nikad nije bila otkrivena.

U bolnici je, pored ostalih bolničkih službi, djelovalodjelovao poseban kirurški odjel i zubarski odjel pod vodstvom doktora [[Vlado Pilinger|Vlade Pilingera]]. Iz Centralne partizanske bolnice upravljalo se radom ostalih partizanskih bolnica i bolničkih odjela koji su djelovali na podrucju Korduna i [[Banija|Banije]], a to su Kupinjak, Perna, Tukleč, Sivac, Zbjeg, Cvijanović brdo, Pecki, Dunjak, [[Topusko]] i Kestenovac. Centralna partizanska bolnica završava s radom [[25. svibnja]] [[1945.]] godine kada biva preseljena u [[Karlovac]]. Tijekom njenog rada kroz bolnicu je prošlo preko 5000 ranjenika i bolesnika. Veliki dio njih, preko 1000, ostalo je vječno u šumi Petrove gore, sahranjeno na groblju kraj bolnice.

U razdoblju od [[1991.]]-[[1995.]] Centralna partizanska bolnica devastirana je i opustošena, te nije obnovljeno prethodno djelovanje ovog jedinstvenog kulturno-povijesnog kompleksa u Europi.