Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Razmaci, sitn. |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 66:
== Kažnjavanje potpisnika ==
Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati.<ref>[[Berislav Jandrić]], [http://web.archive.org/web/20140903094849/http://www.cpi.hr/download/links/hr/7035.pdf "Sveučilišni nastavnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu u obrani sastavljača i potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika"], ''Školski vjesnik - Časopis za pedagoška i školska pitanja'', sv. 59, br.3. Rujan 2010., citat stenografskog zapisnika iz 1967., na str. 401., o partijskoj kazni v. str. 404. (u međumrežnoj pismohrani archive.org 3. rujna 2014.)</ref> [[Vlatko Pavletić]] predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. ''Studentski list'' [[4. travnja]] objavio je odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U ''Telegramu'' je [[7. travnja]] objavljeno kako su iz SK isključeni [[Dalibor Brozović]], [[Petar Šegedin]], Jakša Ravlić, [[Slavko Mihalić]], [[Duško Car]], [[Vojislav Kuzmanović]], [[Branko Hećimović]], [[Zvonimir Komarica]], a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene (valja opaziti da je članstvo u SK bio preduvjetom bilo kakvog socijalnog napretka: napredovanje na mjesta urednika, sveučilišnih profesora, direktora škola ili bilo kakva druga socijalno istaknutije dužnosti bilo je u to doba posve zatvoreno "ne-članovima"). Na plenumu CK posvećenome Deklaraciji Krležino pismo nije pročitano. Bakarić je samo obavijestio prisutne da je Krleža podnio pismenu ostavku i ona je bez rasprave prihvaćena. ''Vjesnik'' je [[20. travnja]] donio vijest o podnošenju [[Miroslav Krleža|Krležine]] pismene ostavke na članstvo u CK SKH.<ref name="Pavičić"/>
''Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo [[Velika Srbija|velikosrbima]] i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.''<ref>Dalibor Brozović, [http://ihjj.hr/stranica/iz-povijesti-hrvatskoga-jezika/14/ ''Iz povijesti hrvatskoga jezika'', Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje], preuzeto 20. siječnja 2017.</ref>
Redak 129:
== Potpora Deklaraciji od Hrvata u emigraciji ==
Deklaracija je pozitivno
{{citat|Istom je ova Deklaracija hrvatskome narodnom preporodu, koji je pred 132 godine započeo pod Gajem, dala pravo konačno značenje... Slabljenje velikosrpskoga režima i države iskoristili su hrvatski književnici i jezikoslovci i Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku poništili i romantičarski bečki Književni dogovor iz 1850. i Zaključke Novosadskoga dogovora iz 1954. u eri Rankovića. Time su ovi hrvatski intelektualci izvršili drugi hrvatski narodni preporod, koji će i na kulturnome i političkome području imati dalekosežne posljedice. Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskoga naroda, koja je u punome zamahu.|[[Jure Petričević]], ''Hrvatska revija'', 1-2, 1967.<ref>[[Marko Curać]], ''Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskoga naroda
== Povezani članci ==
|