Damir Škaro: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 57:
== Domovinski rat ==
 
Svoje stavove o [[SFRJ|Jugoslaviji]] i građanski bunt Damir Škaro pokazivao je još kao mladi športaš kada se javno križao klečeći na koljenima u ringu prije borbe, po uzoru na poljske i brazilske boksače, zbog čega je često bio i kažnjavan. Bio je nazočan i na [[Izgredi na utakmici Dinamo-Crvena zvezda|presudnoj nogometnoj utakmici]] 13. svibnja 1990. na maksimirskom stadionu između [[GNK Dinamo Zagreb|Dinama]] i Crvene zvezde kada je [[Zvonimir Boban]] nogom udario jugoslavenskog policajca. Škaro je kasnije kazao da je taj Bobanov udarac bio najbolji pokazatelj hrvatskom narodu da će njihovi sportaši biti uz njih i u najtežim trenucima. Takvi trenuci ubrzo su i stigli početkom velikosrpske agresije. Kako bi skrenuo pažnju svijeta na agresiju koja se događala nad Hrvatskom, Škaro je iskoristio i svoju poziciju vođe hrvatske karate reprezentacije. Na Svjetskom prvenstvu koje se održavalo u Sjedinjenim američkim državama 1991. ispred zgrade Ujedinjenih naroda organizirao je prosvjed i štrajk glađu. Osim članova reprezentacije koji su prosvjedovali sa osvojenim medaljama i peharima za samostalnu Hrvartsku, prosvjedu se pridružilo i oko pet tisuća iseljenika. Škaro je posebno ponosan što su se na njegov poziv prosvjedu odazvali i hrvatski košarkaši koji su igrali za američku NBA ligu, [[Dražen Petrović]] i [[Stojko Vranković]]. Budući da su Petrović i Vranković bili cijenjeni u američkoj košarci, uspjeli su senzibilizirati još neke čuvene košarkaše pa je prosvjed bio izuzetno medijski popraćen. Time su sportaši učinili prvu veliku javnu međunarodnu akciju jer su svojim istupom upozorili svijet na agresiju koja se nadvila nad Hrvatsku. Nakon povratka u domovinu, Škaro se kao uspješan sportaš nije sakrio od rata na sigurnu udaljenost, već je odlučio pomoći svome narodu u obrani. Ubrzo je okupio poznate sportaše s kojima je otišao u obilazak prve crte bojišnice. Osim što su vojnicima donijeli opremu i potrebne namirnice, podizali su im i moral. Nakon što je vidio koliko vojnicima na terenu znači podrška poznatih sportaša, Škaro je osnovao sportsku satniju čiji je cilj bio pružanje moralne pomoći hrvatskim vojnicima. Izabran je za zapovjednika satnije koja je u početku okupljala oko 50 sportaša. Prvi pravi doticaj s ratom sportska satnija imala je na području Siska gdje su na ratištu kod Sunje doživjeli izravno granatiranje. Kasnije je sportska satnija nastavila obilaziti sva ratišta i pomagala hrvatskim vojnicima na sve moguće načine. Najvažnije je bilo, kasnije je istaknuo Škaro, pokazati ratnicima da je cijela Hrvatska uz njih, pa tako i istaknuti, vrhunski sportaši koji su im bili uzori i idoli. Nakon završetka oslobodilačke akcije „Oluja“ 1995., Škaro je postao izbornik boksačke reprezentacije za vrijeme Prvih vojnih igara u Rimu iste godine. Na tom je natjecanju boksač Drago Mijić osvojio broncu, ujedno i prvu medalju za Hrvatsku vojsku na međunarodnim natjecanjima.
 
== Politička djelatnost ==