Marko Antonije: razlika između inačica

|služba=[[Tribun]] [[Rimska Republika|Rimske Republike]] (1. siječnja - 7. siječnja 49. pr. Kr.)<br>[[Rimski konzul]] (44. pr. Kr.) (34. pr. Kr.)<br>[[Trijumvir]] [[Rimska Republika|Rimske Republike]] (43.-33. pr. Kr.)

|čin=

|bitke=[[Bitka kod Alesije]], [[Bitka kod Drača (48. pr. Kr.)]], [[Bitka kod Farsala]], [[Bitka kod Filipa]], [[Sicilijanski ustanak]], [[Bitka kod Akcija]]

|vojska= [[Rimska vojska]]

|odlikovanja=

}}

[[Datoteka:M_Antonius_modified.png|mini|lijevo|<center>Bista Marka Antonija iz 1. stoljeća pr. Kr., [[Vatikanski muzeji]]]]

== Mladost ==

 

== Cezarovo doba ==

U Gabinijevim istočnim pohodima Antonije se pokazao kao vrstan zapovjednik konjice i 54. pr. Kr. se, vjerovatno po preporuci Gabinija koji je bio Cezarov pristalica, pridružio Cezarovom stožeru tijekom [[Galski rat|Galskog rata]]. Cezar je u Antoniju stekao odanog sljedbenika i povjerljivog vojskovođu, iako je znao kritizorati Antonijev karakter. Kao Cezarov štićenik, Antonije je [[52. pr. Kr.]] postao [[kvestor]] i sve do 50. pr. Kr. je obavljao službu Cezarovog legata (zamjenika u vojnim poslovima). Napokon, Antonije je za [[49. pr. Kr.]] izabran za [[Tribun|narodnog tribuna]], položaj koji je u posljednjem stoljeću [[Rimska Republika|Rimske republike]] donosio velike ovlasti. U siječnju 49. pr. Kr. [[rimski Senat|Senat]] je naredio Cezaru da se vrati kao privatna osoba u [[Rim]], ali su Antonije i njegov kolega Kvint Kasije zatražili da se isto zatraži i od [[Pompej]]a. Nakon toga, oba tribuna su izbačena iz Senata i morali su pobjeći iz Rima prerušeni u robove. Tribuni su otišli Cezaru u [[Cisalpinska Galija|Cisalpijsku Galiju]] (današnja [[Lombardija]]) i Cezar je progon narodnih tribuna predstavio kao političko nasilje zbog kojega je prešao [[Rubikon]] i poveo vojsku na Rim.

 

==Borba za Cezarovu ostavštinu==

Na [[Martovske ide]] ([[15. ožujka]]) 44. pr. Kr., Cezara su ubile pristalice ideala stare Republike. Paradoksalno, Antonijev uspon počinje upravo nakon ubojstva njegovog zaštitnika. Naime, zavjerenici koji su ubili Cezara (samoprozvani ''Liberatores'', tj. „osloboditelji”) nisu željeli i novi građanski rat s Cezarovim pristalicama. Tada kao Cezarovi sljedbenici u javnosti u prvi plan izbijaju Antonije, izabrani konzul za 44. pr. Kr., i zapovjednik konjice [[Marko Emilije Lepid]]. Antonije je vješto održao mir i predložio kompromisno rješenje: da se Cezarova djela i zakoni potvrde u senatu, a da se njegovim ubojicama ne sudi, nego da se pošalju daleko izvan Italije na različite položaje u provincijama. Antonije je potom dodatno učvrstio svoj položaj tako što je organizirao javni pogreb i čitanje Cezareve oporuke. Na odru svog zaštitnika održao je čuveni govor kojim je raspalio osvetoljubivot rimske mase prema atentatorima. Ali, na vrhuncu njegove popularnosti, u travnju se pojavljuje ozbiljan takmac za Cezarovu baštinu: [[August|Oktavijan]]. Oktavijan je bio unuk Cezarove sestre i njegov najbliži muški rođak, a Cezar je izgleda imao velike planove za njega i u oporuci ga je učino posvojenim nasljednikom. Iz Apolonije (danas [[Valona]] u [[Albanija|Albaniji]]), gdje je boravio s Cezarovim legionarima, Oktavijan stiže preko [[Brindisi]]ja u Rim u pratnji [[veteran]]a koji ga već slave kao pravog Cezareva nasljednika. Između plahovitog Antonija i devetnaestogodišnjeg, ali racionalnog, Oktavijana dolazi do prvih sukoba. Antonije je utajio Oktavijanovu baštinu i podijelio ju je narodu kako bi podigao vlastitu popularnost. Antonije i Oktavijan okupljaju privatne vojske, dok liberatoresi pokušavaju da se domognu nadzora nad provincijama s brojnom vojskom. Oktavijan kritizira Antonijevu nedosljednost prema ubojicama Cezara, a [[Ciceron]], po uzoru na [[Demosten]]a, izdaje niz [[Filipike|Filipika]] protiv Antonija. Krajem 44. pr. Kr. Antonijev konzulat je pri kraju i on pokušava da obezbijedi sebi upravu nad Cisalpijskom Galijom odakle bi lako nadzirao Italiju. Dok s istoka stižu vijesti kako je [[Marko Junije Brut|Brut]] preuzeo komandu nad [[Makedonija (rimska provincija)|Makedonijom]], a [[Lucije Kasije Longin|Kasije]] nad Sirijom. Polovicom listopada Antonije kreće da oduzme Cisalpijsku Galiju od [[Decim Junije Brut Albin|Decima Bruta]], još jednog od urotnika.

 

 

== Drugi trijumvirat ==

{{glavni|Drugi trijumvirat}}

[[Slika:Antony_with_Octavian_aureus.jpg|mini|275px|<center>Rimski [[aureus]] s portretima Marka Antonija i Oktavijana, izdat 41. pr. Kr. za proslavu osnutka Drugog trijumvirata]]

Antonije, Oktavijan i Lepid sklapaju Drugi trijumvirat na osnovu međusobnog sporazuma postignutog u Bononiji (današnja [[Bologna|Bolonja]]). Za razliku od prvog, drugi trijumvirat je bio javni sporazum između tri moćnika koji je potvrdila [[Rimske skupštine|narodna skupština]] 27. listopada 43. pr. Kr. ''(lex Titia)''. „Trijumviri za uređenje države” ''(tres viri rei publicae constituendae)'' dobili su ovlasti na pet godina s ciljem da okončaju građanski rat. Njihov dogovor je određivao nove [[magistrat]]e, kao i liste nepodobnih koje je trebalo pogubiti ili prognati i oduzeti im imovinu. Ove [[proskripcije]] pokazale su se naročito surovim, stadalo je tri stotine senatora (među kojima i Ciceron) i preko dvije tisuće pripadnika viteškog staleža, a trijumviri su postigli glavni cilj – prikupili su dovoljno sredstava za budući obračun s liberatoresima i zbrinjavanje isluženih vojnika. Proskripcije su natjerale veliki broj uglednih i bogatih ljudi da se sklone na [[Sicilija|Siciliju]], koju je u to vrijeme držao [[Sekst Pompej]], Pompejev mlađi sin i vješt pirat.

I pored velikih teškoća, Oktavijan i Antonije su uspjeli prebaciti svoje trupe preko [[Jadransko more|Jadrana]] na [[Balkan]] u jesen [[42. pr. Kr.]] Oktavijan se tijekom daljih priprema razbolio, tako da je Antonije preuzeo na sebe veći dio zapovjedništva. Antonije je s glavninom vojske otišao u [[Amfipol]], koji je njegova prethodnica već utvrdila. Vojska cezarovaca bila je smještena u močvarnom kraju u okolini [[Bitka kod Filipa|Filipa]] i nije mogla računati na skori dovoz namirnica, tako da je Antonije pokušao da protivničkoj strani što prije nametne otvorenu bitku. Napokon mu je to uspjelo i u prvom sukobu uspio je potisnuti Kasijevu vojsku i zauzeti njihov tabor. Iako je ishod bitke zapravo bio neodlučan, jer je Brut porazio lijevo krilo cezarovaca, razočarani je Kasije izvršio samoubojstvo. Međutim, bitka kod Filipa se okončala u drugom sukobu na koji su Bruta natjerali njegovi nestrpljivi vojnici tri tjedna kasnije. Ovoga puta, Oktavijanove legije su bile odlučujuće, a Antonije je u općem rasulu uspješno zauzeo neprijateljske logore i poslao konjicu da goni ostatke neprijateljske vojske. Brut se s pratnjom sklonio u okolna brda, ali je i on uskoro život okončao samoubojstvom.

 

 

== Antonije i Kleopatra ==

Antonije je u [[Pergam]]u okupio provincijalce i naložio im da porez, koji su dugovali rimskoj državi za prethodnih deset godina, isplate u roku od dvije. Zatim je nastavio dalje na istok rješavajući sporove između gradova i pomažući onim rimskim vazalima koje je Kasijeva vladavina oštetila (npr. [[Rod]]u). Napokon, u [[Tars]]u je sreo [[egipat]]sku kraljicu Kleopatru koja je izašla ispred njega kako bi se opravdala za svoj izostanak u ratu protiv liberatoresa. Antički izvori ističu kako je Antonije bio zanesen Kleopatrinom razboritošću i ljepotom, te da je ubrzo postao njezin ljubavnik i oruđe u borbi za vlast. Po njegovoj naredbi Kleopatrina sestra i rivalka Arsinoja je ubijena u [[Milet]]u, a uklonjeno je još nekoliko kraljičinih neprijatelja. Zimu 41./40. pr. Kr. Antonije je proveo u Aleksandriji, ali se početkom proljeća morao vratiti na zapad. Kleopatru neće vidjeti naredne četiri godine, kao ni blizance koje mu je rodila: Aleksandra Helija i Kleopatru Selenu.

 

 

==Pohodi na istoku==

Početkom 36. pr. Kr. Oktavija je Antoniju rodila još jednu kćerku, Antoniju Mlađu. Antonije se u međuvremenu vratio Kleopatri, s kojom je svečano proslavio sklapanje braka, vjerovatno po egipatskim ili makedonskim zakonima, ali potpuno u suprotnosti s rimskim običajima i sporazumu s Oktavijanom. Krajem godine Kleopatra mu je rodila još jedno dijete, sina po imenu Ptolemej Filadelf.

[[Slika:Antiochia_(forse),_tetradracma_di_cleopatra_VII_e_marcantonio,_36_ac_ca.JPG|mini|275px|<center>Egipatska srebrna [[tetradrahma]] iz 36. pr. Kr. s likovima Kleopatre i Marka Antonija.]]

 

==Zadnji rat Rimske Republike==

[[Slika:Castro Battle of Actium.jpg|mini|275px|<center>[[Laureys a Castro]], ''Bitka kod Akcija'', 1672.]]

Kao zaštitnik Italije i zapadnih provincija, Oktavijan je uskratio Antoniju konzulat i proglasio „pravedni rat” protiv Kleopatre. S druge strane, Antonije je uza se imao konzule i brojne senatore, ali u njegovom stožeru nije bilo niti sloge niti jedinstvene ideje, a Kleopatrino prisustvo je išlo u prilog propagandi protivničke strane. Antonije je svoj stožer utvrdio u [[Patra|Patri]], a flotu i glavninu vojske je razmjestio u [[Ambrakija|Ambrakijskom]] zaljevu. Zapovjednik Oktavijanove flote [[Marko Vipsanije Agripa]] je ipak uspio zauzeti nekoliko gradova u [[Antička Grčka|Grčkoj]], uključujući Patru, kako bi omogućio iskrcavanje legionara i presjekao Antonijevu opskrbu. Antonije je razmatrao mogućnost da se povuče na sjever i organizira kopnenu bitku u Makedoniji, ali je, navodno na Kleopatrin prijedlog, prihvatio pomorsku [[Bitka kod Akcija|bitku kod rta Akcija]] [[2. listopada]] [[31. pr. Kr.]] No, tijekom neodlučujuće bitke Kleopatrini brodovi su krenuli u povlačenje, a Antonije je krenuo za njom napuštajući bojno polje. Oktavijanu je ubrzo prešao dio flote, a tjedan dana poslije bitke i legije koje Antonije nije ni stigao iskoristiti. U ljeto 30. pr. Kr. usljedio je konačni udarac kada je Oktavijan zauzeo Aleksandriju. Antonije, do kojega je došla lažna vijest o Kleopatrinoj smrti, izvršio je samoubojstvo. Nakon što je postalo jasno kako Oktavijan neće dozvoliti njezinoj djeci da naslijede vlast u Egiptu, samoubojstvo je izvršila i Kleopatra. Oktavijan je Egipat pretvorio u rimsku provinciju posebnog statusa, kao osobni posjed.

Marko Antonije je nesumnjivo bio dobar vojskovođa i darovit političar, no njegovu karijeru i karakter su ipak zamaglili povjesničari iz vremena [[rimsko Carstvo|carstva]] poput [[Plutarh]]a ili [[Apijan iz Aleksandrije|Apijana iz Aleksandrije]], koji su usvojili prikaz Antonija kakav je stvorila Augustova propaganda.

 

==Izvori==

{{commons|Marcus Antonius}}