Vlatko Pavletić: razlika između inačica

}}'''Vlatko Pavletić''' ([[Zagreb]], [[2. prosinca]] [[1930.]] -– [[Zagreb]], [[19. rujna]] [[2007.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[akademik]] i privremeni [[Predsjednik Republike Hrvatske|predsjednik RH]], teoretičar književnosti, esejist, kritičar i političar.

Pučku školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu. Na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]] 1955. godine diplomirao je [[hrvatski jezik]] i [[književnost]], a [[1975.]]. doktorirao s [[disertacija|disertacijom]] ''Stablo Ujevićeve poezije''.

Radio je kao urednik u "[[Vjesnik (novine)|Vjesnik]]u", direktor drame [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Hrvatskog narodnog kazališta]] u Zagrebu ([[1958.]].- – [[1960.]].), glavni urednik izdanja [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]] ([[1965.]].- – [[1972.]]). Uređivao je kulturnu rubriku "Vjesnika", "[[Vjesnik u srijedu|Vjesnika u srijedu]]", "[[Telegram (novine)|Telegram]]a" <!-- x 5, vidi dalje... -->i časopise "[[Izvor (časopis)|Izvor]]", "[[Krugovi]]", "[[Republika (časopis)|Republika]]", "[[Literatura (časopis)|Literatura]]" i "[[Kritika (časopis)|Kritika]]" u razdoblju od [[1949.]]. do kraja [[1971.]]. u neprestanom kontinuitetu.

U "Krugovima" je [[1952.]]. objavio [[esej]]istički [[manifest]] ''Neka bude živost'' čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. - ''Put zvan tolerancija''.

Od [[1960.]]. [[docent]], a potom redoviti profesor [[književnost]]i na [[Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu|Akademiji dramske umjetnosti]] u Zagrebu, gdje je predavao književnost [[Jugoslavija|jugoslavenskih]] naroda, velika djela svjetske književnosti i [[Semiotika|semiotiku]] književnosti.

Bio je član uredništva biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti", a pokrenuo je i uređivao integralnu biblioteku [[Poezija|poezije]], s autentičnim glasom pjesnika na gramofonskoj ploči "Arion", knjižnicu temeljnih djela kulture "Prometej" i seriju "Zlatna knjiga" u [[Nakladni zavod Matice Hrvatske|Nakladnom zavodu Matice hrvatske]], gdje je osim toga uredio nekoliko stotina knjiga naših i stranih pisaca od [[1964.]]. do [[1972.]]. Glavni je urednik fundamentalnih knjižnica "[[Stoljeća hrvatske književnosti]]" i "Vrhovi svjetske književnosti". Sastavio je kritičke [[Panorama|panorame]], preglede i [[Antologija|antologije]]: "Hrvatska moderna", Sarajevo, 1960.; "Život pod reflektorima" (antologija suvremene hrvatske drame), Zagreb, 1961.; "Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata", Beograd, 1963.; "Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća", Zagreb, 1965.; "Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva", Zagreb, 1970., 1971. i 1990.

Članom [[Društvo hrvatskih književnika|DHK]]-a postao je [[1951.]]. godine kad je bio i tajnik društva. Član je Matice hrvatske i [[PEN]] kluba, a od [[1987.]]. također član [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] u kojoj je šest godina bio potpredsjednik, a prije toga tri godine tajnik Razreda za književnost. Godine [[1997.]]. dobio počasnu diplomu [[Bugarska akademija znanosti|Bugarske akademije znanosti]]. Pojedini su mu tekstovi prevedeni na [[Poljski jezik|poljski]], [[Ruski jezik|ruski]], [[Češki jezik|češki]], [[Bugarski jezik|bugarski]], [[Engleski jezik|engleski]] i [[francuski jezik]].

Od [[1965.]]. do [[1967.]]. bio je član Gradskog komiteta [[Savez komunista|SK]] Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski [[nacionalist]] zbog ''[[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]]'' kojoj je jedan od sastavljača.

Godine [[1972.]]. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske ([[Franjo Tuđman|Tuđman]], [[Šime Đodan|Đodan]], [[Marko Veselica|Veselica]], [[Vlado Gotovac|Gotovac]] i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog "pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja".

Od [[1990.]]. obnaša niz političkih i kulturno-političkih dužnosti; uz ostalo je bio umjetnički direktor "Jadran filma" i zamjenik predsjednika [[Vijeće za telekomunikacije|Vijeća za telekomunikacije]]. Od [[1995.]]. je član Predsjedništva [[HDZ|Hrvatske demokratske zajednice]] do [[2000.]]. godine. Sudjelovao je u proslavi izgradnje [[Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu|Svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu]], [[1. rujna]] [[1996.]]. kada je rekao: “Danas se dovršuje zavjet Hrvatskog sabora” iz [[1739.]]. godine.

Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. NosilacNositelj je niza najviših državnih odlikovanja, a [[2003.]]. mu je dodijeljena nagrada "Zlatni grb" što ju je utemeljio [[Hrvatski sabor]] za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. [[Matica hrvatska]], 2008. godine, posthumno mu je dodijelila novoustanovljeno [[Odličje grofa Draškovića]].

* Godinegodine 2004. povukao se u mirovinu.