Tin Ujević: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 14:
}}
 
'''Tin Ujević''' ([[Vrgorac]], [[5. srpnja]] [[1891.]]. - [[Zagreb]], [[12. studenog]] [[1955.]].), [[Hrvatska|hrvatski]] pjesnik.
 
== Podrijetlo i djetinjstvo ==
[[Datoteka:Tin Škola.jpg|mini|300px|Tinov razred u osnovnoj školi]]
Tin Ujević se rodio se u Dizdara kuli u [[Vrgorac|Vrgorcu]]. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih [[Poljica (Podbablje)|Poljica]], gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz [[Krivodol (Podbablje)|Krivodola]] u [[Imotska krajina|Imotskoj krajini]], dok mu je majka [[Brač]]anka, iz mjesta [[Milna (Brač)|Milne]]. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
 
S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, budući da je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u [[Imotski|Imotskom]], kada seli u [[Makarska|Makarsku]] gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u [[Split]] gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. godine Tin maturira u [[Split]]u s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u [[Zagreb]] upisujući studij [[hrvatski jezik|hrvatskog jezika]] i [[književnost]]i, klasične filologije, [[filozofija|filozofije]] i estetike na Filozofskom fakultetu u [[Zagreb]]u. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".
 
== Političko djelovanje ==
Tin se od svog dolaska u [[Zagreb]] i druženja s mentorom i Rabbiem [[Antun Gustav Matoš|Antunom Gustavom Matošem]] te suvremenicima [[Krešo Kovačić|Krešom Kovačićem]], [[Ljubo Wiesner|Ljubom Wiesnerom]] i dr. isticao kao gorljivi [[pravaštvo|pravaš]], zalažući se za [[Trijalizam|neovisnost Hrvatske]] i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, [[1912.]] kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do [[Prvi svjetski rat|prvogaPrvoga svjetskoga rata]], pa i početkom rata, kao emigrant u [[Pariz]]u, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim [[Austrija|antiaustrijskim]] člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u [[Beograd]]u, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Srbija|Srbije]]. Godine 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom [[Milostislav Bartulica|Milostislavom Bartulicom]] pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjesecamjeseci. <ref>[http://icarusweb.arhiv.hr/_Generated/Pages/Stvaratelji.PublicDetails.aspx?ItemId=7951 Hrvatski državni arhiv] (literatura: Anđelka Stipčević-Despotović . Bartulica Milostislav)</ref>
 
Tin se od svog dolaska u [[Zagreb]] i druženja s mentorom i Rabbiem [[Antun Gustav Matoš|Antunom Gustavom Matošem]] te suvremenicima [[Krešo Kovačić|Krešom Kovačićem]], [[Ljubo Wiesner|Ljubom Wiesnerom]] i dr. isticao kao gorljivi [[pravaštvo|pravaš]], zalažući se za [[Trijalizam|neovisnost Hrvatske]] i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, [[1912.]] kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do [[Prvi svjetski rat|prvoga svjetskoga rata]], pa i početkom rata, kao emigrant u [[Pariz]]u, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim [[Austrija|antiaustrijskim]] člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u [[Beograd]]u, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Srbija|Srbije]]. 1913. je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom [[Milostislav Bartulica|Milostislavom Bartulicom]] pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseca. <ref>[http://icarusweb.arhiv.hr/_Generated/Pages/Stvaratelji.PublicDetails.aspx?ItemId=7951 Hrvatski državni arhiv] (literatura: Anđelka Stipčević-Despotović . Bartulica Milostislav)</ref>
 
Razočaran politikom [[jugounitarizam|unitarnoga jugoslavenstva]] zauvijek odustaje od političkih ambicija, predavši se do kraja [[književnost]]i i posebice poeziji. O svom rastanku sa idejom [[Jugoslavenstvo|jugoslavenskog jedinstva]] najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "''Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.''"
Line 32 ⟶ 31:
[[Datoteka:Tin_Rukopis.jpg|mini|300px|Rukopis Ujevićeve pjesme "Blaženo jutro"]]
[[Datoteka:Tin_Zagreb.jpg|mini|300px|Tin Ujević izlazi iz bifea "Blato", danas "Tip-top" u Zagrebu]]
U početku vjerni obožavatelj [[Antun Gustav Matoš|Matoša]], javno se odrekao Rabbia (članci ''[[Gaj Julije Cezar|Cezar]] na samrti''; ''Barres i Oinobarres'', [[1911.]].) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do [[Baudelaire]]a, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? "''Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.''" Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma [[filozofija|filozofske]] vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema [[Rimbaud]]u. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u "Savremeniku" [[1923.]].) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao [[umjetnost]]i i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.
 
Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” ([[1920.]].) i “Kolajna” ([[1926.]].), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to [[ćirilica|ćirilicom]] i [[Ekavski govor|ekavski]]. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ("''Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici...''", pisao je tada [[Gustav Krklec|Krklec]]u.) Do [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] objavio je još zbirku “[[Auto na korzu]]” ([[1932.]].) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” ([[1933.]].). [[komunizam|Komunističke]] vlasti zabranile su mu [[1945.]]. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” ([[1950.]].), zaslugom [[Jure Kaštelan]]a, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” ([[1954.]].) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja [[boem]]skih kavana i gostionica u Beogradu, [[Sarajevo|Sarajevu]], [[Split]]u i [[Zagreb]]u, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza [[1919.]]. do smrti.
 
Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva [[poezija]] predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska [[renesansa|renesansna]] i [[barok]]na pjesnička riječ bila je glas [[Europa|europskoga]] kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u [[19. stoljeće|XIX. stoljeću]] počinje naše nesretno zaostajanje. [[Hrvatski pjesnici]] kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio [[Hrvati|hrvatski narod]], oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.
 
Činjenica da se pjesnički oglasio [[1909.]]. u [[Narodna stranka prava|pravaškoj]] "Mladoj Hrvatskoj", u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći će u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan.
 
Doba matoševskih [[sonet]]a kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim.
 
Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi [[Mesije]]), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom [[nadrealizam|nadrealističkih]] nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca [[ekspresionizam|ekspresionizma]] i [[dadaizam|dadaizma]] koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev "pjesnički [[pluralizam]]", vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, [[1913.]].).
 
Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:"''Jedna sam osoba složena od više drugih''". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:
Line 54 ⟶ 53:
''dvije mrlje ulja u istome zelju''".
 
Upravo ovaj [[stih]] je dobar povod da se upozori na [[Sredozemlje|mediteransko]] podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova [[proza]], i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, [[1944.]].) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” ("''More! ponore'' [...]" etc.), preko brojnih [[metafora]] kao što su "nebo mora", "more kamena" do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima [[Antika|antičke kulture]], koji su tu sačuvani.
 
Od [[Dioklecijan]]a do [[Markantun de Dominis|Markantuna Dominisa]] i od [[Luka Botić|Luke Botića]] do splitskog ribara i tipičnog [[Dalmacija|dalmatinskog]] "oriđinala" [[Danilo Ćorko|Danila Ćorka]], s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture [[Grčka|Grka]] i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na [[Marko Marulić|Marka Marulića]], pjesnika "U versih harvacki" složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših [[čakavsko narječje|staročakavskih]] pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku "bašćinu" i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s "bašćinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.
 
Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima [[kultura|kultur]]e i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, [[esej|esejističke]], [[polemika|polemičke]], [[feljton|feljtonističke]], znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje [[1938.]].). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti [[autobiografija|autobiografskog]] karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.
 
Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao "Uspavanka iz Krivodola", dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput "Predigra bure", "Pjesma o biseru", "Utjeha", "Živci" i "Priznanje" - pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u [[New York]]u 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, [[Društvo hrvatskih književnika]] objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića "Pjesme u prozi".
Line 92 ⟶ 91:
 
== Knjige i filmovi o Ujeviću ==
 
* TV-film autora [[Mate Ganza|Mate Ganze]], "''Sjećanje na Tina''".
* "Pobratimstvo lica u nemiru - pjesnici Tinu Ujeviću" - knjiga posvećenih pjesama hrvatskih pjesnika Tinu, priredio Mladen Vuković, HKD Napredak, Split, 2000.
Line 98 ⟶ 96:
 
== Spomenici ==
 
Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu - Trgu Matice hrvatske u [[Imotski|Imotskom]] otkriven 5. srpnja 1980. koji je djelo [[Kruno Bošnjak|Krune Bošnjaka]], akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom [[Vrgorac|Vrgorcu]] i [[Zagreb]]u, te u zavičajnom [[Krivodol (Podbablje)|Krivodol]]u, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u [[Split]]u. Jedna ulica u Sarajevu i Beogradu nosi njegovo ime.
 
Line 122 ⟶ 119:
[[Kategorija:Hrvatski pravaški pokret]]
[[Kategorija:Životopisi, Vrgorac]]
 
<!-- interwiki -->