Autoimuni hepatitis: razlika između inačica

Predložena, nedokazana patofiziologija bolesti, opisuje da je za nastanak bolesti potrebna kombinacija genetičke predispozicije i okolišnih čimbenika. Prirođen defekt u imunološkoj kontroli autoimunosti dovodi da toga da neki nepoznati vanjski čimbenik izazove kroničnu upalu i nekrozu jetre. Kao mogući vanjski čimbenici navode se [[virus]] ili lijekovi[[lijek]]ovi.

Dostupni dokazi upućuju da ozljeda jetre u autoimunom hepatitisu nastaje zbog staničnog imunološkog napada. Zbog aberantnog izražavanja HLA II molekula na površini jetrenih stanica (hepatocit) dolazi do izlaganja takvih stanicama antigen prezentirajućim stanicama koje potom aktiviraju [[limfocit|limfocite]] te dolazi oštećenja stanica. Aberantno izražavanje HLA molekula na površini hepatocita nepoznatog je uzroka.

Simptomi bolest značajno variraiju. Najčešće počinje asimptomatski ili uz nespecifične simptome (kao što su npr. umor, gubitak tjelesne težine). Bolest može početi i kao akutni hepatitis sa povišenom tjelesnom temperaturom, bolnosti jetre i [[žutica|žuticom]].

Bolesti dovodi do [[ciroza|ciroze]] jetre.

* hematološki poremećaji: [[hipersplenizam]], [[autoimuna hemolitička anemija]], [[idiopatska trombocitopenična purpura]], [[eozinofilija]]

* gasotroenterološke bolesti: [[upalne bolesti crijeva]] ([[ulcerozni kolitis]])

* endokrinološke bolesti: [[autoimuni tioiditistiroiditis]], [[Gravesova bolest]]

* reumatološke bolesti: [[reumatoidni artritis]], [[Feltyev sindrom]], [[sistemska skleroza]]

* ostalo: proliferativni [[glomerulonefritis]], [[perikarditis]], [[miokarditis]], [[vaskulitis]]