Humska zemlja: razlika između inačica

'''Humska zemlja''' (''Hum'', ''Zahumlje'') je srednjovjekovno područje, smješteno u slijevu Neretve u današnjoj [[zapadna Hercegovina|zapadnoj]] [[Hercegovina|Hercegovini]] i dijelu [[istočna Hercegovina|istočne]] Hercegovine.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/1831/ Proleksis enciklopedija] Hum</ref> Obuhvaćalo je područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Kao jedna od hrvatskih kneževina, na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom jezgrom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=43550 Hrvatski obiteljski leksikon] Zahumlje</ref> Povijesno područje današnje [[BiH]] i [[Hrvatska|RH]] kojim su u srednjem vijeku upravljale pojedine velikaške obitelji iz Bosne, Hrvatske, Duklje i Raške.<ref name="HELZMK">[http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=26654 Hrvatska enciklopedija] Hum</ref>

[[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Huma. Glavno središte je bio [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaj]] kraj [[Mostar]]a. U ranome srednjem vijeku bio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisnaneovisno oblastpodručje s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" />

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalne oblasti kneževine i to [[Neretvanska kneževina]] između rijeke [[Cetina|Cetine]] i [[Neretva|Neretve]], Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do [[Dubrovnik]]a i [[Travunija|Travunja]] od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u [[Trebinje|Trebinju]]. Dalje na jug bila je [[Duklja]], koja je obuhvaćala jug današnje Crne Gore i grad [[Skadar]] s okolicom.<ref name="Kruno">[[Krunoslav Draganović]], ''Herceg-Bosna i Hrvatska'', Nova tiskara, Sarajevo, 1940.</ref>

Stanovnike Huma jedino Porfirogenet označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući [[O upravljanju carstvom]], spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana (a on vlada većim područjem, koje uključuje i [[Travunja|Travunju]]) . Pri tome je neobično važna careva vijest ο porijeklu vladajućeg roda jer ona, čini se, odgovara lokalnoj tradiciji prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su [[Bijela Hrvatska|živjeli uz rijeku Vislu]]. Ova tradicija nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref>[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>

Hum je obuhvaćao područje uz [[Jadransko more]] od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Dubrovnik]]a, uključujući i [[Pelješac]]. Na sjeverozapadu je graničilo s [[Neretvanska kneževina|područjem]] [[Neretvani|Neretvana]] i [[Hrvatska|hrvatskom državom]], na sjeveru s [[Bosna|Bosnom]], na istoku sa [[Raška (država)|Raškom]] i na jugoistoku s [[Travunja|Travunjom]] i [[Dubrovnik]]om.<ref name="LZMK" /> [[Ston]] je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Huma. Grad Buna nalazio se nad izvorom istoimene rijeke na mjestu današnjeg [[Blagaj (Mostar, BiH)|Blagaja]], središta Humske zemlje. U ranome srednjem vijeku bio je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisnaneovisno oblastpodručje s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće [[Mihajlo Višević|dinastije Viševića]]. U prvoj polovici 10. stoljeća Humom je vladao [[Mihajlo Višević]], koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem [[Tomislav]]om i sudjelovao u radu [[Splitski crkveni sabori|sabora u Splitu 925]].<ref name="LZMK" /> Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, "kneza Slavena". Još jasnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: "Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević". U crkvenom pogledu Hum je u prvoj polovici 11. stoljeća potpadao pod jurisdikciju [[dubrovačka biskupija|dubrovačkoga nadbiskupa]]. Prvotna jezgra Humskoga kneštva bila je [[Neretvanska kneževina]], vladari koje su priznavali vazalni položaj prema susjednim moćnijim vladarima.<ref name="HELZMK"/>

O narodnoj pripadnosti svih tih sklavinija postoji pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i pamćenjima, jest [[Ljetopis popa Dukljanina]], pisan upravo u tim krajevima, točnije u [[Bar (grad)|Baru]], u drugoj polovici 12. stoljeća. Po njemu, svesva četiri teod navedenetih oblastinavedenih područja jesu hrvatskehrvatska i činile sučine zajedno državu, koja se prostirala od [[Duvno|Duvna]] do [[Drač]]a i zvala [[Crvena Hrvatska]] ([[latinski jezik|lat:]] ''Croatia Rubea'') ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se [[Bijela Hrvatska]] sve do [[Vinodol]]a odnosno rijeke Raše u [[Istra|Istri]]. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi [[Kotor]], [[Dubrovnik]], [[Bar (grad)|Bar]], [[Ulcinj]] itd., i čitav teritorij današnje [[Hercegovina|Hercegovine]].<ref name="Kruno" /> Vladari tih krajeva po Dukljaninu su [[Hrvati]] poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličke vjere i papinske ih bule nazivaju "predragim sinovima sv. Petra". Narod je također bio katolički. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkih biskupija s Dubrovnikom i Barom na čelu. Stanovništvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je čakavskim dijalektomdijalektima. Na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku stokavštinaštokavština istisnula staro [[čakavsko narječje]] tek u 16. stoljeću.<ref>Jireček - Handelsstrassen, 23</ref>

Od 1040-ih cijelim Humom su vladali dukljanski vladari, potom je priznavao vlast hrvatskih vladara do 1102. Tijekom razdoblja samostalne vladavine humskih knezova u 12. stoljeću područje njihove vlasti proširilo se prema zapadu, obuhvaćajući [[Imotski]], i prema istoku, obuhvaćajući krajeve na lijevoj obali Neretve. Od polovice 12. stoljeća spominju se i raški župani kao vladari cijelecijelog te oblastipodručja. U to je doba, prema popu Dukljaninu, Humska zemlja (''Chelmania'') obuhvaćala devet župa kao i neka područja na desnoj obali donje Neretve.<ref name="HELZMK" /> Koncem 12. stoljeća osvaja [[Stefan Nemanja]] Hum, [[Travunja|Travunju]] i [[Duklja|Duklju]] i pripaja ih [[Raška|Srbiji]]. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nesto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. "Stefan po milosti Božiej venčani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije" razlikujući tako [[Raška|srpsku zemlju Rašu]] od pomorske, koju sačinjavaju Hum, [[Travunja]] i [[Duklja]].<ref name="Kruno" /> Miroslav, brat srpskog župana Stefana Nemanje, kao humski knez napadao je 1184. Dubrovnik i u pomorskoj bitki kraj Poljica bio poražen. Rat je završen 1186. mirovnim ugovorom. Godine 1198. Humom je zavladao hrvatski herceg [[Andrija II.|Andrija]] (kasniji kralj [[Andrija II.]]) (1198.-1210.), ali je stvarnu vlast tijekom cijeloga 13. stoljeća obnašala domaća dinastija.<ref name="HELZMK" /> Splićanin [[Toma Arhiđakon]], [[Historia Salonitana|povjesničar 13. stoljeća]], piše o Humu, da je pripadao [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom Kraljevstvu]].<ref name="Kruno" />

Najveći srpski narodni kralj bio je [[Stefan Dušan]], nazvan Silni (1331.-1355.). Nakon što je više puta pobijedio [[Bizant]]ince i Bugare, i svoju državu proširio do [[Solun]]a i duboko u današnju Grčku, on se godine 1346 .okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " Godine 1350., kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Hum i Makarsku krajinu. Osobito mu je bio na srcu Hum, današnja srednja i [[zapadna Hercegovina]]. TuTo jepodručje oblastje Dušan smatrao "svojom zemljom", kako se vidi iz pisma [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] od 13. travnja 1350. upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i opsjede grad [[Bobovac]]. Bosanski ban [[Stjepan II. Kotromanić]] i Bošnjani nisu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, [[Donji krajevi|Donjim krajima]] oko [[Jajce|Jajca]] i Bugojna, [[Završje, BiH|Završjem]] preko [[duvno|Duvna]], [[Imotski]]m, [[Ljubuški]]m, Stocem i [[Ljubinje]]m preko Huma, da preko [[Dubrovnik]]a i [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]] pobjegne na istok.<ref name="Domo" />

U 15. stoljeću, Hum je bio izložen čestim napadima Turaka. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda [[Vlatko Vuković]], čiji je sinovac i nasljednik [[Sandalj Hranić Kosača]] (1392. - 1435.) od svibnja 1405. vladao Zahumljem. Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to vrijeme, [[Bosansko Kraljevstvo]] bilo je podijeljeno na četiri oblastipodručja, kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi (u središtu), [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|herceg Hrvoje]] (na zapadu), [[Pavlovići]] (na istoku) i [[Kosače]] (na jugu).<ref name="Proleksis" /> Hum je bio pod vlašću [[Kosače|Kosača]], vojvode Sandalja Hranića Kosače i njegova nasljednika hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji su uspjeli pokoriti humsku i trebinjsku vlastelu. O stvarnoj vlasti Kosačâ nad Humom u tom razdoblju svjedoči podatak iz 1444. da se [[Stjepan Vukčić Kosača]], nećak Sandalja Hranića, naziva "gospodar Huma". Kao posljedica uzimanja titule hercega 1448., a nakon osmanskog osvajanja u Bosni, zemlja Stjepana Vukčića Kosače [[#Hercegova zemlja|počela se nazivati Hercegovinom]].<ref name="HELZMK" />

Herceg Stjepan htio je svoju vlast proširiti i na oblastpodručje Cetine, pa je u srpnju 1459. zauzeo [[Čačvina|Čačvinu]]. To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao ambicija u tom pravcu, pa je od Hercega tražio da mu ustupi osvojeno. Herceg je poručio da bi Čačvinu radije dao Osmanlijama nego bosanskom kralju. Pritom je izbio rat s Kotorom i [[Dubrovačka Republika|Dubrovnikom]], koji je trajao od 1451. do 1454., a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj [[Stjepan Tomaš]], hercegov sin [[Vladislav Hercegović Kosača]], vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Nakon pada Smedereva 1459., Osmalije su počele upadati u Hercegovinu, došlo je 1461. do izmirenja s novim bosanskim kraljem [[Stjepan Tomašević|Stjepanom Tomaševićem]].

U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada [[Bobovac|Bobovca]]. Po Halkokondilesu Iliri,<ref name="Grk" /> tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. [[Srednjovjekovna bosanska država|Sva Bosna]] neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. Zemlje [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]],<ref name="Grk" /> kako Halkokondyles zove širokuširoko oblastpodručje, kojomkojim je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati.