Krbavska bitka: razlika između inačica

}}

 

 

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom [[Stogodišnji hrvatsko-turski rat|Stogodišnjeg rata]] Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva<ref>[http://web.archive.org/web/20110721102825/http://www.hrstud.unizg.hr/hrvatskistudiji/nastavniprogrami/POVIJEST.pdf Hrvatski studiji] Studij povijesti, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. srpnja 2011.)</ref><ref>[[Milan Kruhek]]: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, ''Povijesni prilozi'', 10/1991., str. 37-79.</ref>. Bitka se odvila na [[Krbavsko polje|Krbavskom polju]]. Počela je kod [[Podudbina|Podudbine]], a najvjerojatnije završila kod današnjeg mjesta [[crkva sv. Marka Groba na Udbini|crkve sv. Marka Groba]], kapelice sv. Marka i šumice kroz koju teče rječica [[Krbava (rijeka)|Krbava]] u kojoj je crkva sv. Marka Groba.<ref name="Škrinjar"/>

[[Slika:Zapis popa Martinca.jpg|mini|250px|Stranica ''Drugoga novljanskoga brevijara'', Zapis popa Martinca o bitki na Krbavskom polju 9. rujna 1493.]]

 

 

{{citat|Presveti Oče u Kristu i Gospodine, preblagi gospodine, prvo ti ljubim svete noge. Mislim da je tvoja Svetost usmeno i pismeno obaviještena o porazu kršćanskom i o propasti zemalja Hrvatske, Slavonije i Panonije, koju je upravo nedavno prouzrokovao mrski neprijatelja naše vjere. Ipak sam smatrao vjernim truda da ti i ja svojim pismom izložim ili radije oplačem ono što nam se dogodilo i koliko su uništenje pretrpjeli mnogi od naših; i to što potanje jer se i u mojoj čašici miješa kocka, naime unutar granica moje biskupije vodio se rat, a veći dio ubijenih bio je iz moje biskupije, a i ja sam sve te vrlo tužne događaje vidio i velikim dijelom u njima sudjelovao….|početak pisma biskupa [[Juraj Divnić|Jurja Divnića]] [[papa|papi]] [[Aleksandar VI.|Aleksandru VI.]] o Krbavskoj bitci}}

 

{{citat|U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina....}}

 

{{citat|Ja veoma grješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pisao sam ovaj brevijar za crkvu Blažene Djevice Marije i za njezin samostan pod Novim Vinodolskim, gdje stanuju fratri reda sv. Pavla, prvog pustinjaka. Molim, kao braću, sve svećenike, redovnike i đakone (žakne), a također i druge čitatelje, da mi oproste mnoge pogrješke koje su mi se ovdje prikrale, jer ovo nije pisao Duh Sveti nego grješnička ruka. K tomu mi je misao bila stalno opterećena velikim ratovima i nemirima koja u naše vrijeme pokrenuše Turci protiv cijeloga svijeta. Zauzevši cijelu Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na hrvatski narod (izvorno: nalegoše na jazik hrvatski), prisilivši ga da se svim silama brani. Vojskovođe su s kršćanskim pukom organizirale obranu u ravnicama te na planinskim i riječnim prijelazima. Tada su Turci pljačkali sve zemlje hrvatske i slavonske do Save i Drave i do Moslavačke gore, do kranjskih pokrajina i do mora, robeći i harajući i paleći crkve Božje i rušeći oltare Gospodnje. Stare su ubijali oružjem, a mladiće, djevojke i udovice, pače i plačuću nejačad, puk Božji, u tuzi, nasilno su odvodili, i vezane lancima prodavali ih na svojim tržištima kao što se stoka prodaje. Tako je krenuo rumelijski i bosanski paša i, porobivši svu Posavinu, pade pod Modruš. I počne jurišati na Modruš. Zapalio je okolne utvrde, samostane i crkve Gospodnje. Tada hrvatska gospoda i banovi dignuše vojsku protiv njega. Bitka se zametnu na velikom Krbavskom polju. Nastade veliki boj. Tada je bila pobijeđena kršćanska strana; tada uhvatiše hrvatskoga bana još živoga; tada ubiše kneza Ivana Frankopana; tada odvedoše kneza Nikolu Frankopana; tada ubiše bana jajačkoga; tada biše nadvladani te izginuše hrabri vitezovi za vjeru Kristovu; tu pomriješe i izabrani branitelji obični pješaci; tu na prostranom polju, za vjeru, podniješe oni smrt poput čete svetog Mauricija. Samo je knezu Bernardinu Frankopanu uspjelo s malim brojem vojnika umaknuti iz središta bitke. Tada počeše cviliti rodilje, udovice i mnogi drugi i bi velika nevolja u ovim stranama među svim živima, kakva nije bila od vremena nečastivih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.|Zapis Popa Martinca o Krbavskoj bitki<ref>[[Mile Bogović]], [[Ante Bežen]], [http://www.licke-novine.hr/e_knjiga/Mile_Bogovic_Ante_Bezen_Crkva_hrvatskih_mucenika_na_Udbini%20.pdf ''Crkva hrvatskih mučenika na Udbini: od ideje do ostvarenja: (nositelji, događaji, suradnici, darovatelji, kronika – slijedom dokumenata i objavljenih tekstova)''], Gospićko-senjska biskupija Nacionalno svetište hrvatskih mučenika na Udbini, Gospić – Udbina, 2016., ISBN 978-953-7394-26-4, str. 106.</ref>}}

* [http://free-ka.htnet.hr/Plaski/images/IMAGE001.JPG Župe Krbavske i Senjske biskupije 12.-16. st.]

* [http://www.crohis.com/izvori/krbavamohac.pdf Izvori za bitke na Krbavskom i Mohačkom polju]

 

[[Kategorija:Hrvatske srednjovjekovne bitke]]