Crkveni raskol: razlika između inačica

 

Drugi po važnosti predmet sukoba je uloga koju ima '''papa'''. U mnoštvu biskupa koji upravljaju mjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao '''prvim među jednakima''' - koji stoga recimo ima iznimnu čast i ovlaštenje da se jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani [[Ekumenski sabor|opći crkveni sabor]]; zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa ne odobri (iako su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na zapadu se razvila važna teološka disciplina koja se bavi tzv. "petrovskom službom" ([[Latinski jezik|lat.]] "munus petrinum"), koja polazi od toga da je Isus dao posebnu prednost ne samo Apostolu Petru kao poglavaru apostola, nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim ukućanima, ili kralj nad kraljevstvom. Pismo koje je napiso papa Nikola 865. godine proklamira kako je '''"papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom".'''

 

Podjela otprilike prati rijeke [[Drina|Drinu]] i [[Dunav]] (tj. [[Hrvatska|hrvatske]] i [[Srbija|srpske]] krajeve), [[Mađarska|mađarsko]]-[[Rumunjska|rumunjsku]] granicu (tj. granicu tadašnjih [[Ugarska|Ugarske]] i [[Vlaška (kneževina)|Vlaške]]), te rijeku [[Visla|Vislu]] do [[Baltičko more|Baltika]] (tj. granice [[Poljska|Poljske]] prema [[Bjelorusija|Bjelorusiji]]). Baltičke države [[Estonija]], [[Latvija]], [[Litva]], [[Pruska]] i [[Pomeranija]] su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale [[pogani|poganske]] [[religijske zajednice]].