Gajde: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Više informacija o gajdama |
|||
Redak 16:
Dva poznata svirača-graditelja bila su Joza Bičanić iz Đakovačkih Selaca i Marko Drventić iz [[Gajića-Baranje]]. Poznati gajdaši bili su također Adam Vuksanović iz [[Semeljaca]] i Nikola Kuzmanović iz [[Đakovačkih Hrkanovaca]]. Danas gajde izrađuju Đuro Adamović iz Pule, Stjepan Večković iz [[Zagreb]]a, Slobodan Hadjikan iz [[Brezovice]] i Andor Vegh iz [[Pečuh]]a.
Gajde
Gajde su troglasno solističko glazbalo. Gajde u Hrvatskoj možemo podijeliti na Slavonske i Baranjske. Među
njima nema bitne razlike, gajde jednog i drugog tipa su gotovo identične. Jedina razlika je u izradi roga. Naše Hrvatske
gajde nastale su razvojem od primitivnijih oblika glazbala s mješinom i dvostrukom sviralom kao što su mihovi i diple.
Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili
bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša. Nisu sve gajde iste i u nekim područjima postoje razlike u izradi nekih dijelova, a
prema tome i u tehnici sviranja. Dijelovi gajdi su rog, prebiraljka, našak, puhaljka, trubanj i mješina. Gajde su vrlo staro
glazbalo koje se nekada sviralo širom Baranje, Slavonije te u istočnijim dijelovima Posavine i Podravine. Najstariji
primjerak hrvatskih gajdi čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nađene su u Aljmošu, a potječu iz 1751.godine.
Za razliku od arhaičnih glazbala s mješinom(mihova, dipli) gajde imaju temperiranu melodijsku ljestvicu. Jedan od
zadnjih stadija u tradicijskom razvoju naših hrvatskih gajdi je dodavanje laktače, tada bi se moglo i pjevati. Kao i sva
ostala tradicijska glazbala i gajde se mogu svirati na više načina. Nema univerzalne tehnike sviranja, nego spretnost i
tehnička sposobnost pojedinca i da svaki svirač izgrađuje svoju tehniku. Dinamiku svirke gajdaš nemože mnogo mjenjati
pojačavanjem tlaka na mješinu. Ljepota sviranja gajdi je u unikatnosti izgleda i zvuka svakih gajdi posebno. Gajdaš je
svojom svirkom pratio narodne običaje i događanja: križari, kraljice(ljelje), paljenje krijesa za Ivanje, poklade, branje
grožđa,… . O gajdama i gajdašima ispjevano je mnogo stihova i pjesama, neka narodna kola nose ime po gajdašu koji ih
je svirao: „Gajde gudu, daleko se čuje, to moj dika u selu svadbuje.“ , „Gajdaš svira, kolo se okreće, igra dika nogama
zapleće.“ . Makar gajde imaju samo šest tonova, spretniji gajdaši su mogli odsvirati i više tonova. Najvažniji dio gajdi
jest piskovi, koji su najčešće izrađivani od trstike, premda mogu biti izrađeni i od bazge. O piskovima ovisi kako će
gajde zvučati i po njima su svake gajde jedinstvene i unikatne. Piskovi su duša i srce gajdi. Naštimavanje piska je
posebno umijeće za koje je često potrebno znanje i iskustvo. Ponekad je vrlo jednostavno, a ponekad nerješivo. Piskovi
su zaista ćudljivi. Ponekad mjesecima sviraju bez ikakvih problema, a onda se najednom „zblesiraju“. Najčešće to bude
prilikom promjene godišnjih doba ili promjene podneblja jer su ti piskovi osjetljivi na promjene temperature, vlage pa
čak i tlaka. Nekada se za izradu mješina za glazbala upotrebljavala koža od ovce, janjeta, jareta, koze, psa, mačke, zeca,
svinje, teleta. Izrađivača gajdi gotovo više ni nema. Neki od poznatih graditelja gajdi bili su Joza Bičanić iz Selaca
Đakovačkih i Marko Drventić iz Gajića. Hrvatske gajde trenutno izrađuju Stjepan Večković (Zagreb), Andor Vegh
(Pečuh), Đuro Adamović (Pula) i Slobodan Hadjikan (Brezovica). Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E
tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E
(trubanj), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana prebiraljke), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska
strana prebiraljke). Poznati gajdaši bili su Adam Vuksanović (Semeljci) i Nikola Kuzmanović (Đakovački Hrkanovci). U
hrvatskoj je svakim danom sve više gajdaša, zato što se ljudima sve više sviđa taj zvuk. Gajde su nekada bile uobičajen
instrument širom Europe. Danas se, nažalost, sreću sve rjeđe. U Hrvata i ostalih južnih Slavena, gajde se sviraju i danas
mahom u selima. Diljem Hrvatske postoje seminari za sviranje hrvatskih tradicijskih glazbala. Gajde su prije XX.
stoljeća na cijelom panonskom prostoru igrale istaknutu ulogu u glazbenom životu seoskih, ali i gradskih sredina. Gajde
su instrument koji je proizvod samoniklih majstora, nestandardiziranog izvornog glazbenog iskustva. Od početka
društvenih modernizacijskih procesa XIX. stoljeća, međutim, njihova uloga naglo gubi na važnosti i ovisno o razlici u
društvenim utjecajima pojedinih regija do 1950-ih godina skoro svugdje nestaju iz svagdašnje prakse veselja i zabava.
Valja istaknuti i ostala hrvatska tradicijska glazbala; Dude(četveroglasne, peteroglasne), mihovi, diplica, diple, gunge,
dvojnice, strančica, jedinka, trojka, četvorka, sluškinja, šurle, sopile, banijske svirale, ljerica, tambura samica, lončani
bas, gusle.
== Izvori ==
|