Gajde: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 17:
Dva poznata svirača-graditelja bila su Joza Bičanić iz Đakovačkih Selaca i Marko Drventić iz [[Gajića-Baranje]]. Poznati gajdaši bili su također Adam Vuksanović iz [[Semeljaca]] i Nikola Kuzmanović iz [[Đakovačkih Hrkanovaca]]. Danas gajde izrađuju Đuro Adamović iz Pule, Stjepan Večković iz [[Zagreb]]a, Slobodan Hadjikan iz [[Brezovice]] i Andor Vegh iz [[Pečuh]]a.
== '''O gajdama i gajdašima''' ==
Gajde su troglasno solističko glazbalo. Gajde u Hrvatskoj možemo podijeliti na Slavonske i Baranjske. Među njima nema bitne razlike, gajde jednog i drugog tipa su gotovo identične. Jedina razlika je u izradi roga. Naše Hrvatske gajde nastale su razvojem od primitivnijih oblika glazbala s mješinom i dvostrukom sviralom kao što su mihovi i diple. Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša. Nisu sve gajde iste i u nekim područjima postoje razlike u izradi nekih dijelova, a prema tome i u tehnici sviranja. Dijelovi gajdi su rog, prebiraljka, našak, puhaljka, trubanj i mješina. Gajde su vrlo staro glazbalo koje se nekada sviralo širom Baranje, Slavonije te u istočnijim dijelovima Posavine i Podravine. Najstariji primjerak hrvatskih gajdi čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nađene su u Aljmošu, a potječu iz 1751.godine. Za razliku od arhaičnih glazbala s mješinom(mihova, dipli) gajde imaju temperiranu melodijsku ljestvicu. Jedan od zadnjih stadija u tradicijskom razvoju naših hrvatskih gajdi je dodavanje laktače, tada bi se moglo i pjevati. Kao i sva ostala tradicijska glazbala i gajde se mogu svirati na više načina. Nema univerzalne tehnike sviranja, nego spretnost i tehnička sposobnost pojedinca i da svaki svirač izgrađuje svoju tehniku. Dinamiku svirke gajdaš nemože mnogo mjenjati pojačavanjem tlaka na mješinu. Ljepota sviranja gajdi je u unikatnosti izgleda i zvuka svakih gajdi posebno. Gajdaš je svojom svirkom pratio narodne običaje i događanja: križari, kraljice(ljelje), paljenje krijesa za Ivanje, poklade, branje grožđa,… . O gajdama i gajdašima ispjevano je mnogo stihova i pjesama, neka narodna kola nose ime po gajdašu koji ih je svirao: „Gajde gudu, daleko se čuje, to moj dika u selu svadbuje.“ , „Gajdaš svira, kolo se okreće, igra dika nogama zapleće.“ . Makar gajde imaju samo šest tonova, spretniji gajdaši su mogli odsvirati i više tonova. Najvažniji dio gajdi jest piskovi, koji su najčešće izrađivani od trstike, premda mogu biti izrađeni i od bazge. O piskovima ovisi kako će gajde zvučati i po njima su svake gajde jedinstvene i unikatne. Piskovi su duša i srce gajdi. Naštimavanje piska je posebno umijeće za koje je često potrebno znanje i iskustvo. Ponekad je vrlo jednostavno, a ponekad nerješivo. Piskovi su zaista ćudljivi. Ponekad mjesecima sviraju bez ikakvih problema, a onda se najednom „zblesiraju“. Najčešće to bude prilikom promjene godišnjih doba ili promjene podneblja jer su ti piskovi osjetljivi na promjene temperature, vlage pa čak i tlaka. Nekada se za izradu mješina za glazbala upotrebljavala koža od ovce, janjeta, jareta, koze, psa, mačke, zeca, svinje, teleta. Izrađivača gajdi gotovo više ni nema
== Izvori ==
|