UNPROFOR: razlika između inačica

[[Srpska vojska Krajine]] je nastavila izvoditi povremene topničke udare na hrvatske gradove i sela uz bojišnicu: ne bilježe se vojne akcija UNPROFORAUNPROFOR-a koje bi bile usmjerene na onemogućavanje takvih terorističkih napada kojima su meta uglavnom bili civilni ciljevi.

U mirovnome planu bila je predviđena uspostava mjesne vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata, ali su u stvarnosti postojeće strukture priznate od UNRPOFORAUNPROFOR-a kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod pobunjeničke vlasti poticali osjećaj sigurnosti i davali im na taj način legalitet.

Mandat za povratak stanovništva zaštitne snage UN-a nisu nikad nigdje sproveleprovele. Preostali Hrvati koji su ostali na okupiranim područjima na svojim imanjima bili su opljačkani i podvrgavani fizičkom i psihičkom maltretiranju od strane velikosrba. Brojni su Hrvati i smaknuti.<ref>[http://www.centardomovinskograta.hr/novost_36.html Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata] Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (srpanj - prosinac 1992.) </ref> Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile s proganjanjem preostalih nesrba, te s pljačkom i uništavanjem imovine nesrpskog stanovništva tog područja (gdje je prije 1991. godine živjelo približno pola Srba, a pola Hrvata i pripadnika drugih narodnosti), kao i uništavanje kulturnih i vjerskih spomenika.

UNPROFOR je propustio spriječiti djelovanje srpskih postrojbi koje su s područja Hrvatske često prelazile na područje BiH i ondje provodile borbene akcije u zajedništvu sa snagama bosanskih Srba. Uz to se s područja Hrvatske koje je bilo pod zaštitom UNPROFORAUNPROFOR-a izvodilo napade na područje Bihaća u BiH.

Imajući na umu neučinkovitost mirovnih snaga, kao i svjesna činjenice da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer podržava rezultate agresije, Hrvatska je u razdoblju 1992-95. svoja stalna diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te [[Župa dubrovačka]]. [[Miljevci|Miljevački plato]] u zaleđu Šibenika oslobođen je nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]] i [[Dobrica Ćosić|Dobrice Ćosića]], postignutog u rujnu 1992. u Ženevi, a samo na krajnji jugoistočni dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija [[UNMOP]] (UNMonitors on Prevlaka). U siječnju 1993. hrvatske snage su u [[Operacija Maslenica|Operaciji Maslenica]] oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na [[Peručko jezero|Peručkom jezeru]] kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km² oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. [[Operacija Medački džep|Medački džep]]). Sve hrvatske akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika "zbog uporabe oružja"; međutim se postrojbe UNPROFORAUNPROFOR-a nisu otvoreno sukobljavale s hrvatskim snagama - jednako kao što zapravo nisu sprječavale niti agresivana djelovanja srpskih postrojbi.