Otvori glavni izbornik

Promjene

Nema promjene veličine, prije 1 godinu
izvori, podnaslovi, dopune
{{izvor}}
[[Datoteka:Voltaire.jpg|mini|Voltaire]]
'''Voltaire''' ili pravim imenom '''François Marie Arouet''' ([[Pariz]], [[21. studenog]] [[1694]]. - [[Pariz]], [[30. svibnja]] [[1778]].), [[Francuska|francuski]] [[književnik]], [[povjesničar]] i [[filozof]]. Središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.<ref>[[Simon Blackburn|Blackburn, Simon]], "Oxford Dictionary of Philosophy", Oxford University Press, 1996., str. 395-396. ISBN 0-19-283134-8</ref>
 
==Životopis==
Pohađao je [[jezuiti|jezuitsku]] gimnaziju, počeo studirati pravo ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac [[epigram]]a, duhovit [[Kozerija|kozer]] i [[satira|satiričar]], zarana je ušao u mondene pariške salone. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i [[skepticizam|skeptički]] pogled na svijet.
====Djetinjstvo i književni uspjeh====
Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece.<ref>[https://plato.stanford.edu/entries/voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref> Pohađao je uglednu [[jezuiti|jezuitsku]] gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati pravo, ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac [[epigram]]a, duhovit [[Kozerija|kozer]] i [[satira|satiričar]], zarana je ušao u mondene pariške salone<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref>. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i [[skepticizam|skeptički]] pogled na svijet. Zbog uvrede regenta [[Filip Orleanski|Filipa Orleanskog]] bačen je u tamnice [[Bastille|Bastilje]], gdje je proveo 11 mjeseci.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref> U tamnici piše tragediju '''''[[Oedipe]]''''', a već prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika [[Corneille]]a i [[Jean Racine|Racinea]]. U periodu od [[1717]]. - [[1726]]. godine u [[Pariz]]u doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik [[Francuska|Francuske]], ali je zbog svađe s vitezom Rohanom<ref>[https://plato.stanford.edu/entries/voltaire/ Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017)</ref> (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku.
 
====Engleska faza (1726.-1729.)====
Zbog uvrede regenta [[Filip Orleanski|Filipa Orleanskog]] bačen je u tamnice [[Bastille|Bastilje]], gdje je proveo godinu dana. U tamnici piše tragediju '''''[[Oedipe]]''''', a već prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika [[Corneille]]a i [[Jean Racine|Racinea]]. U periodu od [[1717]]. - [[1726]]. godine u [[Pariz]]u doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik [[Francuska|Francuske]], ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku. Godine 1726. odlazi u [[engleska|Englesku]] gdje se upoznaje s filozofskim idejama [[Alexander Pope|Popea]], [[Isaac Newton|Newtona]], [[John Locke|Lockea]] i [[Shaftesbury]]ja. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su primali od [[kralj]]eva i dvorjanika, a [[filozof]]i su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo '''''"Lettres sur les Anglois"''''' koje je pariški sud proglasio skandaloznom knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s [[religija|religijom]] i s uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena. U [[Engleska|Engleskoj]] objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja [[Henrik IV., kralj Francuske|Henrika IV.]], a koji je istodobno spjev protiv [[religijski fanatizam|religijskog fanatizma]].
 
====Filozofsko formiranje, Cirey====
U [[Engleska|Engleskoj]]Pariz objavljujese epvraća La1729., bez prihoda i sa zabranom ulaska na kraljevski Henriadedvor u kojemVersaillesu. prikazujeBoravak vjerskeu ratoveEngleskoj izpotaknuo vremenaje francuskogVoltaireovu kraljatransformaciju [[Henrikkao IV.pisca i mislioca, kraljte su neki ustvrdili kako je "otišao iz Francuske|Henrika IV.]]kao pjesnik, a kojivratio jese istodobnou spjevnju protivkao mudrac".<ref>[[religijskihttps://plato.stanford.edu/entries/voltaire/ fanatizam|religijskogStanfordova enciklopedija filozofije, fanatizma]Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017)</ref> Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o [[Ivana Orleanska|Ivani Orleanskoj]] - La Pucelle, pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u [[Pariz]]u mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s [[Fridrik II. Veliki|Fridrikom Velikim]]. Godine [[1744]]. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom [[Luj XV., kralj Francuske|Luja XV.]]. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše [[libreto]] za operu [[La princesse de Navarre]], koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice [[Markiza de Pompadour|markize de Pomapadour]]. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza.
 
====Boravak u Pruskoj====
Godine [[1744]]. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom [[Luj XV., kralj Francuske|Luja XV.]]. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše [[libreto]] za operu [[La princesse de Navarre]], koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice [[Markiza de Pompadour|markize de Pomapadour]]. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u [[Potsdam]], u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao ikoji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u [[Frankfurt na Majni|Frankfurtu]] je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Do tog vremena (Voltaire je napustio Potsdam [[1753]].) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig ([[1747]].), Microméga ([[1752]].) i Candide ([[1759]].). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma [[Crkva|Crkve]] i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.
Na poziv pruskog kralja Fridrika Velikog odlazi u [[Potsdam]], u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao i koji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u [[Frankfurt na Majni|Frankfurtu]] je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, napušta Potsdam 1753.
 
====Ferney (1759.-1778.)====
Godine [[1778]]. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, [[30. svibnja]], umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a [[1791]]. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon. Voltaire se cinično rugao čitavoj [[Europa|Europi]], nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija [[Gottfried Leibniz|Gottfrieda Leibniza]]), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s [[enciklopedisti]]ma, a ostao je neprijatelj [[materijalizam|materijalizma]].
Po odlasku iz Pruske, ne vraća se u Pariz već neko vrijeme boravi u Ženevi. Nakon toga kupuje dvorac u francuskom gradiću Ferney, gdje se i trajno smiruje 1759. Do tog vremena i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig ([[1747]].), Microméga ([[1752]].) i Candide ([[1759]].). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma [[Crkva|Crkve]] i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.
 
====Povratak u Pariz i smrt (1778.)====
Godine [[1778]]. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, [[30. svibnja]], umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a [[1791]]. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u [[Panthéon]].
 
==Filozofija i ostavština==
Godine [[1778]]. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, [[30. svibnja]], umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a [[1791]]. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon. Voltaire se cinično rugao čitavoj [[Europa|Europi]], nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija [[Gottfried Leibniz|Gottfrieda Leibniza]]), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s [[enciklopedisti]]ma, a ostao je neprijatelj [[materijalizam|materijalizma]].
 
== Djela ==
* ''Zadig''
* ''Philosophie de l"histoire'' ([[1756]].)
 
==Izvori==
{{reflist}}
 
== Vanjske poveznice ==