Kao jasan jezični trag najvećeg prostranstva srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva, raznoliki ikavski (ili bar poluikavski) govori su sve do danas više-manje mozaično rašireni od Trsta pa do Subotice. Veći dio [[Istra|Istre]], istočnog [[Kvarner]]a, [[Lika|Like]], [[Bijela Krajina]]{{fact}}, dio [[Žumberak|Žumberka]], zapadnog Zagorja ([[Sutla]]), veći dio [[Dalmacija|Dalmacije]] (na jug do [[Opuzen]]a<ref name="7. neretvanski skup">Dubravka Vidak: Sedmi neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret (4) - Dr. fra Stanko Petrov, Hrvatsko slovo, str. 15., 28. listopada 2011. </ref>, do i u [[Metković]]uNeretve), [[Zapadna Hercegovina|zapadne Hercegovine]], [[Završje|Završja]]/Tropolja, srednje i zapadne [[Bosna|Bosne]], [[Bosanska Posavina|Bosanske Posavine]], južne i istočne [[Slavonija|Slavonije]], na sjeveru [[Bačka|Bačke]] (među Hrvatima [[Bunjevci]]ma),u podunavlju Bačke Hrvati [[Šokci]] te na područjima tzv. [[Turska Hrvatska|Turske Hrvatske]] ([[Cazinska Krajina]] i [[Bosanska Krajina]]), a ikavski govori zastupljeni su i među hrvatskim iseljenicima u prekomorskim zemljama. Najveća cjelovita prostranstva dominantnih hrvatskih ikavaca pružaju se na jugozapadu od Savudrije pa sve do Neretve i na sjeveroistoku od Gradiške pa do Subotice, također ikavica je dominantna među Hrvatima od Cazinske krajine preko Banjalučke regije sve do srednje Bosne (rijeka Bosna).
Ikavicom se je nekad govorilo i u [[Trebinje|Trebinju]], [[Nevesinje|Nevesinju]] i [[Ljubinje|Ljubinju]], trag česa se danas vidi u toponimima na -šć, a do 16. i 17. st., stanovništvo [[Popovo polje|Popovog polja]] je uglavnom govorilo ikavicom.<ref name="7. neretvanski skup"/>
