Konstantin I. Veliki: razlika između inačica

Helena i Konstantin jamačno su se pridružili Konstanciju u namjesničkoj palači u [[Salona|Saloni]], dalmatinskoj prijestolnici.

Tu je otac sinu mogao priuštiti ono što sam možda nije imao jer su carevi s kraja 3. i početka 4. stoljeća bili uglavnom slabije obrazovani ili neuki seljački sinovi koji su se na društvenoj ljestvici uspeli zahvaljujuči uspješnoj karijeri u vojsci. Dakako, časnički je sin Konstantin zasigurno počeo prolaziti i osnovnu vojničku obuku. Uto se dogodila još jedna, velika promjena u Heleninu i Konstantinovu životu. [[Maksimijan]], Dioklecijanov sucar na Zapadu, imenovao je Konstancija svojim prefektom pretorija. Zapadni je car stolovao u [[Mediolan]]u (današnji [[Milano]]) u Italiji i [[Treverska Augusta|Treverskoj Augusti]] (današnji [[Trier]]) u [[Galija|Galiji]], a prefekt pretorija morao je pratiti svoga cara i ići kamo god bi ga on poslao.

Uz vojne poslove, Konstancije je u Galiji imao vremena zasnovati brojnu obitelj sa svojom suprugom Teodorom. Imali su šestero djece, tri sina (Dalmacija, Konstancija i Hanibalijana) i tri kćeri (Konstanciju, Anastaziju i Eutropiju). Konstantin je polubraći u polusestre upoznao tek mnogo kasnije, u Britaniji.

 

== U posjedu carskog grimiza ==

 

Kad je [[Galerije]] [[299.]] poslan da čuva donjodunavsku granicu protiv navala Karpa i Sarmata, Konstantin je ostao s Dioklecijanom u Siriji. U Dioklecijanovoj je pratnji, jašući na počasnom mjestu tj. caru zdesna, [[302.]] posjetio [[Egipat]], a potom se s njim u jesen vratio u Nikomediju. Tu je dočekao carevu odluku o pokretanju dotad najopsežnijih progona kršćana u veljači [[303.]] godine. Konstantin je jamačno pratio Dioklecijana u proljeće 303. na putovanju u Italiju, gdje je car potkraj godine u [[Rim]]u sa svojim sudrugom Maksimijanom proslavio dvadesetogodišnjicu vlasti, desetogodišnjicu tetrarhije i pobjedu nad Perzijom. Vraćajući se iz Rima u Nikomediju u ljeto [[304.]] duž dunavske granice, Dioklecijan se teško razbolio. Jedva je preživio zimu 304. i [[305.]], ali se ipak nekako oporavio. Pod utjecajem tek preboljele bolesti i Galerijeva ustrajna nagovaranja, vremešni je car odlučio odstupiti s vlasti. S njim se carskog položaja, kako je dogovoreno, odrekao i Maksimijan.

Ubrzo je Konstancije zatražio od Galerija da mu pošalje sina radi predstojećeg pohoda u Britaniji protiv [[Pikti|Pikta]]. I doista, Konstantin je stigao ocu u Bononiju ([[Boulogne]]) prije njegova polaska u Britaniju. Kasnija je priča to Konstantinovo putovanje pretvorila u pustolovni bijeg od Galerija. Po svemu sudeći, Konstantin je putovao služeći se blagodatima državne poštanske službe koja je stajala na raspolaganju carskim dužnosnicima.

S ocem je Konstantin stigao u Eborak (današnji [[York]]) odakle su napali Pikte u današnjoj [[Škotska|Škotskoj]]. Konstanciju je zdravlje bilo sve slabije pa je naposljetku i preminuo [[25. srpnja]] [[306.]] Konstantin je stalno bio uz oca, što je očito bilo smišljeno kako bi se predstavio kao njegov nasljednik, a čim je otac izdahnuo, Konstantina je očeva vojska proglasila carem. Konstantinovu su vlast prihvatili u Britaniji i Galiji, ali ne i u [[Hispanija|Hispaniji]] kojom je Konstancije vladao tek nešto više od godinu dana. Novi se car pokazao mudrim pa je najprije obustavio progone kršćana na svome području i obnovio sva njihova prava te je, želeći izbjeći titulu uzurpatora, prema običaju poslao Galeriju svoju sliku ovjenčanu lovorom, izvješćujući ga o svom zacarenju. Galeriju, koji je nakon Konstancijeve smrti postao prvi car, ovo se nije nimalo dopalo. Navodno je u prvi mah u bjesnilu spalio Konstantinovu sliku, no pritisnut okolnostima priznao je svršen čin. Ipak, Konstantinu je poslao carski grimiz samo s naslovom cezara, a za novog cara na Zapadu postavio je Severa.