Razlika između inačica stranice »Miroslav Krleža«

Dodano 16 bajtova ,  prije 2 godine
(Dodao poveznicu na "Balade Petrice Kerempuha")
Krležini su romani pisani bujnim, "[[barok]]nim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana ([[Robert Musil]], [[Rainer Maria Rilke]]), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskoga]], nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika ([[Thomas Mann]], [[Robert Musil]]), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu.
 
Uz ponešto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vražji otok", za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: "[[Povratak Filipa Latinovicza]]", "Na rubu pameti", "[[Banket u Blitvi]]" i "[Zastave (roman)|Zastave]".
 
''[[Povratak Filipa Latinovicza]]'' roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je [[Marcel Proust|Prousta]] izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. "Na rubu pameti" još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu [[Kajkavsko narječje|kajkavskog]] vernakulara kao moralnoga suca sve te [[Franz Kafka|kafkijanske]] more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.
Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči Drugoga svjetskog rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) ''[[Banket u Blitvi]]'', smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.
 
Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, "[[Zastave (roman)|Zastave]]", istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krležiana" (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije Prvoga svjetskog rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavije]], a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti.
 
Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, "Zastave" su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća.
4

uređivanja