Seoba ptica: razlika između inačica

Dalje, ptice koje su od valjenja podizane u konstantnim [[laboratorij]]skim uvjetima pa nikada nisu bile u kontaktu sa srodnicima u slobodnoj prirodi, nisu poznavale godišnja doba. Pa ipak su pokazivale tipični selidbeni nemir, što znači povećanje motoričkih aktivnosti u jesen i proljeće. No razmak između jednog jesenjeg selidbenog nemira i slijedećegsljedećeg, najčešće je bio kraći od punih godinu dana. To se smatra dokazom da je spremnost za seobu doduše urođena, ali optimalni trenutak polaska bar u manjoj mjeri uvjetuju konkretni uvjeti (na primjer vremenski uvjeti i količina raspoložive hrane) u okolišu.

Na koji način je tijekom razvojne povijesti nastala seoba, još uvijek je predmet spekuliranja, jer ne postoje [[fosil]]ni nalazi koji bi dokazivali taj način ponašanja. Jedino se može razumjeti što izaziva ''zadržavanje'' prirođene sposobnosti za seobu: ako je količina hrane na odredištu seobe dovoljna, većina [[selica]] preživi. Ako hrane nema dovoljno, ugibaju. To znači: samo one [[ptice]] koje su zahvaljujući nasljeđenim svojstvima odabrale točan smjer i primjerenu putanju leta preživljavaju, i prenose svoje [[gen]]e zajedno sa selidbenim ponašanjem na slijedećusljedeću generaciju.