Njemačka revolucija: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→‎Revolucija: prijevod, dodan dio
Redak 94:
Ebert je zahtijevao abdikaciju Wilhema II. te je nakon pristanka sila [[Antanta|Antante]] na mirovne pregovore još uvijek vjerovao i planirao kako će putem vojne sile suzbiti uzavrelu revoluciju koja se odvija sad već diljem Njemačke. U svojim je zapisima princ Maksimilijan naznačio da je Erbert [[7. studenog]] izjavio da ''ako vladar ne abicira, socijalistička revolucija je neizbježna. Ja to ne želim, dapače, mrzim to kao grijeh.'' ("Wenn der Kaiser nicht abdankt, dann ist die soziale Revolution unvermeidlich. Ich aber will sie nicht, ja, ich hasse sie wie die Sünde").<ref>v. Baden: Erinnerungen und Dokumente str. 599 f.</ref>
 
===9. i 10. studenog 1918.===
Kako bi održao stabilnost i kontrolu nad situacijom, [[Friedrich Ebert]] zatražio je da sam postane kancelar, nakon što je vladar abdicirao. Vijesti o abdikaciji javnost je saznala kasno te je bilo kakva burna reakcija izostala jer je sve više i više prosvjednika tražilo potpuno ukidanje monarhije. Karl Liebknecht pušten je iz zatvora i vratio se u [[Berlin]] kako bi osnovao [[Spartakistička liga|Spartakističku ligu]]. Tijekom ručka u Reichstagu, jedan od vođa SPD-a, [[Philipp Scheidemann]], načuo je kako Liebknecht planira proglasiti socijalističku republiku. Scheidemann nije želio da spartaktisti proglase republiku nego je istupio na balkon Reichstaga te samoinicijativno proglasio republiku. Nakon nekoliko sati berlinske novine objavile su članak kako je Liebknecht također proglasio republiku, učinivši to s balkona gradske palače.
 
Ebert se našao u dilemi te je u jeku demonstracija i političke nestabilnosti ponudio USPD-u sudjelovanje u formiranju vlade te je bio spreman prihvatiti Liebknechta kao jednog od ministara. Oko 20.00 sati po lokalnom vremenu, grupa od 100 revolucionara vođa sindikata iz najvećih berlinskih tvornica okupirao je Reichstag. Formirali su revolucionarni parlament jer nisu vjerovali SPD-ovom vodstvu te su za [[11. studenog]] planirali državni udar (nezavisno od svih prosvjeda mornara), ali su ostali iznenađeni događanjima u Kielu.
 
Iste večeri čelnici SPD-a saznali su za sve ove planove. Izbori za revolucionarno vijeće nisu se mogli spriječiti pa je Ebert posao svoje govornike u sve berlinske tvornice kako bi objavio kako je USPD pokazao namjeru za sudjelovanjem u vladi kako bi prikupio što više radničkih glasova. Saznavši da Ebert želi sudjelovati u izborima, grupa čelnika sindikata isplanirala je predlaganje zasebnog komiteta koji bi za svrhu imao koordinaciju aktivnosti skupa s budućim revolucionarnim vijećem. Iste večeri sastavili su popis ljudi iz vlastitih redova koji bi bili izabrani u komitet, međutim na tom popisu nije bio ni jedan član SPD-a.
 
Rezultati izbora za vijeće bili su podjednaki te je u sastavu bilo po 12 predstavnika SPD-a i USPD-a. Iste večeri obavljen je telefonski razgovor između Eberta i generala Wilhelma Gronera. Uz podršku Eberta general je obećao kako će ponovno uspostaviti hijerarhiju unutar vojske i pripremiti se za daljnje djelovanje.
 
Krajnji ishod dana bilo je Ebertovo prihvaćanje teških uvjeta primirja koji su mu bili postavljeni od Antante. Tako je dan nakon, [[11. studenog]], potpisan [[Primirje s Njemačkom 1918.|mirovni sporazum]] između Saveznika i Njemačke.
 
== Povezani članak ==