Rasinja: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 19:
== Stanovništvo ==
== Uprava ==
== Povijest ==Rasinja je nastala na samom podnožju sjeverne padine Kalnika, u dolini Drave, na pola puta između Koprivnice i Ludbrega, na mjestu na kojem se uz potok Gliboki formirao značajni srednjevjekovni cestovni pravac iz smjera Drave preko Rasinje dolinom tokova Glibokog i Glogovnice prema Apatovcu i Križevcima. Općinu Rasinja u administrativnom smislu, uz središte općine čini 21 zaselak koji su se uglavnom smjestili na padinama Kalnika i uz potok Gliboki na prostoru koji zauzima 105 km² površine. Prema popisu stanovnika iz 2011. godine na tom prostoru živi ukupno 3800 žitelja, dok je sama Rasinja iste godine brojila 948 stanovnika. Stanovništvo općine u prosjeku je starije životne dobi, broj stanovnika je u opadanju, odnosno, smanjen je za četvrtinu u razdoblju od Drugog svjetskog rata do popisa stanovništva 2011. godine.
Sam naziv mjesta Rasinja nije točno utvrđen. Antun Kancijan piše: Tik sela Rasinje teče potok Gliboki koji se 1259. godine spominje kao „fluvio Rassinia“ odnosno kao potok Rasinja. Vrlo je vjerojatno da je po imenu tog potoka dobilo svoje ime i naselje nastalo negdje u 12. stoljeću. Ova tvrdnja može se potkrijepiti činjenicom da u ovom kraju neka naselja imaju ime po obližnjem potoku ili rijeci.
Rasinja se već u 12. stoljeću spominje kao sjedište plemićkog posjeda, što potvrđuju arheološki ostaci Opoj-grada, jednog od najpoznatijih srednjovjekovnih burgova u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Osim ostataka srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture, fragmenata arhitektonske plastike i građevinskog materijala, radi se o bogatom arheološkom nalazištu srednjovjekovne keramike na kojem još uvijek nisu provedena sustavna istraživanja. Osnove nepravilnog trokuta s obrambenim kulama na uglovima Opoj-grad je bio podignut južno od Rasinje, prema Velikom Pogancu na lokalitetu Budim kojim je omogućen nadzor nad cestovnim pravcem koji prati dolinu potoka Gliboki. U samoj Rasinji sve do sredine 20. stoljeća nalazila se kula predstraža. Usprkos upravnom i crkvenom značaju, velikom plemićkom posjedu i srednjovjekovnom kastrumu Rasinja nikada nije razvila predgrađe, iako se već početkom 16. stoljeća spominje postojanje trgovišta (oppidum Razynyakeresztur) oko kojeg se formiralo naselje manjih dimenzija, začetak današnje Rasinje.
Srednjovjekovnu Rasinju pisani dokumenti spominju 1170. godine kada se kao vlasnik spominje biskup Prodan, koji je posjede u okolici Rasinje poklonio križarskom crkvenom redu Templara, dok darovnica iz 1236. godine navodi utvrđeni grad kojeg je ban Opoj de Gudkeled također darovao Templarima. U vrijeme provala Tatara u 13. stoljeću, kralj Bela I. je 1248. godine rasinjski posjed darovnicom za istaknute usluge dodijelio županu Herbertu Oslovu, pri čemu su uz granice posjeda navedene Velika i Mala Rasinja - Razina Magna i Razina Minor. Tijekom narednog razdoblja Rasinja je često mijenjala vlasnike. Tako je već 1287. godine njen vlasnik župan Povša. Godine 1329. oko rasinjskog posjeda parnicu vode Stjepan, sin Herborta Oslova i Stjepan, sin Ibrahona. Godine 1369. kao vlasnik rasinjskog posjeda navodi se Ivan pl. Gyophas, a 1380. Mihailo de Rascyna.
U 15. stoljeću se kao vlasnici posjeda spominju plemićke obitelji Selak i Daraboš, a kao vlasnici Opoj-grada plemićka obitelj Bočkaj, koja je u krvnoj vezi s banom Opojem. Godine 1439. u Spomenici župe Rasinja vlasnikom se spominje Stjepan pl. Bočkaj, a Baltazar Krčelić kao vlasnike Rasinje 1480. godine navodi Petra i Sigismunda pl. Bočkaj.
U 16. stoljeću, u vrijeme dolaska Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje rasinjski kastrum 1527. godine zauzima Ljudevit Pekri. Početkom 16. stoljeća rasinjski posjed podijeljen je između dvije loze pl. Bočkaja na rasinjski koji je obuhvatio Rasinju, Đelekovec i Podravsku Selnicu, odnosno kuzminski koji je obuhvatio sela Kuzminec, Grabaševec, Antolovec, Zablatje, Torčec, Koledinec i dio Cenkovca.
16. stoljeće obilježile su česte provale Turaka koji su 1532. godine, nakon poraza kod Koszega (Kisega) razorili Opoj-grad. Upravo radi strateškog smještaja na značajnom srednjovjekovnom prijelazu Kalnika, Turci su harali Rasinjom u nekoliko navrata 1574., 1576., 1579. i 1603. godine.
Godine 1532. kao zarobljenik turskog sultana Sulejmana II. Veličanstvenog iz Rasinje je u svijet krenuo znameniti hrvatski putopisac Juraj (Gjuro) Husti de Rascinia. Proputovavši, između ostalog, Tursku, Palestinu, Egipat, mjesta oko Crvenog mora i Indiju, u Pečuhu je oko 1550. godine napisao svoj „Putopis“, jedan od najstarijih putopisa u hrvatskoj nacionalnoj literaturi koja se čuva u Vatikanskoj knjižnici kao ostavština švedske kraljice Kristine.
Istom se u 17. i 18. stoljeću nasljeđivanjem po ženskoj liniji često mijenjaju vlasnici rasinjskog posjeda (Tomo Bakač Erdody, Elizabeta i Josip Just Moscon, Ana Elizabeta i Herbert Aursperg, Kristina i Josip Karlo Gaiszruk) sve do 1778. godine kada posjed na trideset godina unajmljuje veliki zaladski župan Baltazar Inkey. Rasinja je došla u posjed plemićke obitelji Inkey de Pallin tek 1980. godine kada je Mirko Inkey nadoplatio posljednjih 20 000 forinti nasljednicima obitelji Gaiszruk. Procvat rasinjskog vlastelinstva pada u vrijeme njegova sina Ferdinanda Inkeya, podžupana križevačke županije koji se 1858. godine oženio groficom Ludmilom Deym. Njemu je 1875. godine podijeljeno barunstvo, u vrijeme kojeg je podignuto novo rasinjsko zdanje. Upravo Ferdinand barun Inkey de Pallyn razvija uzorno gospodarstvo i modernizira obradu zemlje, posjeduje poznatu ergelu konja, tvornicu cigle u Rasinji (osn. 1860.) i tvornicu žeste u Kuzmincu. Poslije ukidanja feudalizma 1893. godine i agrarne reforme provedene 1919. godine, u vrijeme njegovog sina Mirka pl. Inkey koji je 1924. godine oženio Franjicu Butera Vincentini s kojom je imao kći Ludmilu Lili i sina Mirka počinje propadanje velikog i uzornog rasinjskog imanja. Veliki rasinjski posjed bio je u vlasništvu obitelji Inkey punih 167 godina, sve do 1945. godine, kada dio obitelji napušta zemlju i živi u egzilu u Austriji i Južnoafričkoj Republici.
U 18. stoljeću obitelj Inkey boravi u starom srednjovjekovnom rasinjskom gradu nepravilne osnove i sa četverokutnom kulom u pročelju koja je dominirala središtem sela, da bi ga na samom kraju 19. stoljeća, nakon preseljenja Inkeyevih u nove dvore, koristili Inkeyevi vinciliri, a potom je služio kao općinsko poglavarstvo i sjedište seoske organizacije sve do 1930. godine kad prelazi u vlasništvo obitelji Gjure Takača (odatle i lokalni toponim Takačovo), da bi bio srušen pred sam Drugi svjetski rat.
U 19. stoljeću rasinjskom vlastelinstvu pripadali su majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinandov dvor, Đelekovec, Grbaševac, Ludmili dvor i Gizelindvor, što je bilo jedno od najvećih posjeda križevačke, odnosno varaždinske županije od 1895. godine.
U 20. stoljeću ljudi rasinjskog kraja su dali značajan doprinos radničkom pokretu i antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, što potvrđuje povijest memorijalne muzejske zbirke u Velikom Pogancu i Ludbreškom Ivancu.
Novi dvori Rasinjski sagrađeni su između 1883. i 1885. godine uz potok Gliboki i ribnjake, župnu crkvu Svetog Križa i malo obiteljsko groblje oblikovano u duhu kasnog romantizma. Rasinjski dvorac sastojao se od tri međusobno povezana krila H-osnove. Najstarije prizemno krilo podignuto je oko 1850. godine kao gospodarski objekt, koji je kao središnje krilo povezivalo dva međusobno paralelna jednokatna krila iz kasnijeg razdoblja. Dva jednokatna objekta, manji sjeverni i veći južni, podignuta su u razdoblju historicizma, što je kao vijest zabilježila Liber Memorabilium župe Rasinja: „Godine 1883. započeo je Ferdinand baron Inkey Pallenski svoj kaštel i zidati, koji je glede zidanja godine 1885. dogotovljen bio.“ Glavno južno pročelje južnog krila oblikovano je nizom arhitektonskih i plastičnih elemenata koji posjeduju neobarokne stilske karakteristike, dok je na istočnom pročelju očuvana ugaona kula naglašena šiljatim krovićem i stiliziranom rustikom. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je objekt korišten za potrebe seljačke radne zadruge, škole, mjesnog ureda, zdravstvene stanice i društveno stanovanje, dok je središnje prizemno krilo srušeno krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Danas prostor čitave općine obuhvaća nizinski pridravski dio s plodnim oraničnim površinama i izuzetno vrijednim nalazištima šljunka i pjeska, okolica sela Kuzminec, središnji dio općine koji je najvitalniji čine naselja Rasinja, Subotica Podravska i Cvetkovec, tu prolazi podravska magistrala i željeznička pruga. U tom prostoru nalaze se i poznati Rasinjski ribnjaci u kojima se uzgaja i slatkovodna riba, ovaj prostor ima sve preduvjete za intenzivniji razvoj kontinentalnog posebice seoskog turizma. Treća cjelina obuhvaća podkalničko područje s velikim potencijalima u razvoju stočarstva i šumarstva.
U samoj općini djeluju brojne udruge i organizacije, neke i sa stoljetnom tradicijom. To su: Vatrogasne udruge: DVD Rasinja, Kuzminec, Koledinec, Gorica, Subotica Podravska i Cvetkovec, Športske udruge: NK Jadran Galeb iz Kuzminca i Koledinca, NK Sabarija iz Subotice Podravske, NK Rasinja i NK Tehničar iz Cvetkovca, te Lovačke udruge: LD Vepar Rasinja, LU Vepar Veliki Poganec i LD Zec Kuzminec.
Pored ovih udruga posebno se ponosimo Hrvatskim seljačkim pjevačkim društvom Sloga iz Kuzminca, kojeg je ujesen 1902. osnovao Josip Androlić - učitelj u kuzminskoj osnovnoj školi, Ženskim pjevačkim zborom Rasinja iz Rasinje, Društvom žena i djevojaka Hrvatska duša iz Rasinje. Uspješno djeluju: Udruga umirovljenika i Hrvatski crveni križ koji svoje mnogobrojno članstvo imaju po svim selima ove općine. Raznolike aktivnosti u općini organizira Turistička zajednica općine Rasinja i Udruga vinogradara i vinara „Soviljnjak“ iz Rasinje.
Župna crkva Svetog Križa u Rasinji (1635.-1790.) primjer je sakralne arhitekture sjeverozapadne Hrvatske koju je A. Horvat smjestila „između gotike i baroka“. Jednobrodna građevina s polukružnim svetištem i zvonikom u pročelju sagrađena je na temeljima starije gotičke crkve koju su Turci razorili 1532. godine. Godine 1635. započela je obnova crkve koja je trajala sve do 1790. godine. To potvrđuju i danas vidljivi elementi ranije gotičke građevine: šiljatolučni trijumfalni luk između svetišta i broda crkve, te sistem kontrafora koji podupiru vanjske zidove svetišta. Iznad svetišta je bio podignut danas porušeni kor na kojem su misi prisustvovali članovi plemićke obitelji Inkey i visoki gosti. Crkva je temeljito obnovljena 2001. godine.
O postojanju pravoslavne vjerske zajednice nakon velikih migracija uzrokovanih prodorom Turaka prema zapadu govore sakralni objekt i u Dugoj Rijeci, Malom i Velikom Pogancu nastale u vrijeme Marije Terezije. Najstarija je parohijalna crkva velikomučenika Georgija u Velikom Pogancu iz 1722. godine, jednobrodna kasnobarokna građevina koja čuva izuzetno vrijedan veliki ikonostas iz 1799. godine, rad znamenitog osječkog ikonopisca Jovana Četirevića Grabovana. Slijedila je izgradnja filijalne pravoslavne crkve Sošestvenija Sv. Duha i Sv. Arhiđakona Stefana u Dugoj Rijeci iz 1760. godine i filijalne pravoslavne crkve Sv. Apostola i Sv. Arhiđakona Stefana u Malom Pogancu iz 1977. godine.
Župna crkva Svetog Kuzme i Damjana u Kuzmincu (1760. -1765., 1787.) najznačajniji je sakralni spomenik rasinjskog kraja. Lokalitet s neistraženim srednjovjekovnim arheološkim nalazištem ukazuje na postojanje srednjevijekovnog opkopa i utvrđenog kaštela, dok pisani izvori iz 1659. godine spominju drvenu crkvu unutar kaštela opkoljenog bedemima i opkopima. U vrijeme župnika Josipa Kunića koji je u Kuzmincu djelovao od 1759. i 1789. godine provedena je barokizacija crkve, koja je u svom današnjem obliku dovršena 1787. godine. Zidana jednobrodna građevina sa svetištem polukružne osnove, prizidanom sakristijom i baroknim zvonikom u pročelju skromne je vanjštine. Nasuprot tome, unutrašnjost crkve u potpunosti prekrivaju iluzionističke slike s nizom scena iz života svetih liječnika blizanaca Kuzme i Damjana, koje je između 1770. i 1784. godine naslikao kasnobarokni majstor Jožef Anton Lerchinger, pripadnik znamenite pavlinske lepoglavske slikarske škole, učenik Ivana Rangera. Uz župnu crkvu u Kuzmincu tijekom 18. stoljeća u strogim oblicima kasnobaroknog klacisizma talijanski graditelj Valentin sagradio je župni dvor (1761.) na kojem je na prvom katu južnog pročelja u plitkoj plastici izveden sunčani sat jednostavnih linija.
Postojanje župne škole u Rasinji spominje se već početkom 16. stoljeća. Dvogodišnja svjetovna škola u Rasinji osnovana je već 1826. godine pod nadzorom nadbiskupskog Duhovnog stola u Zagrebu, dok je od 1838. godine trajala tri godine. Nastava se održavala u prizemnici pokrivenoj slamom sve do 1857. godine kada je škola izgorjela, nakon čega su stanovnici Rasinje, Subotice, Cvetkovca i Bolfana uz pomoć Ferdinanda Inkeya podigli novu školsku zgradu s jednom učionicom i dvije sobe i kuhinjom za učitelja. Krajem 19. stoljeća u Rasinji djeluje Pučka dječačka škola koja poslije 1928. godine prerasta u Višu građansku pučku školu. Oko 1935. godine u Rasinji djeluju državna osnovna dječačka škola i Državna osnovna djevojačka škola, dok je u Velikom Pogancu postojala pravoslavna osnovna škola. Od 1956. godine rasinjska osnovna škola djeluje u glavnoj zgradi dvorca Inkey, a od školske godine 1956./57. u Rasinji se odvija osmorazredna nastava. Godine 1993. na zapadnom obodu sela podignuta je nova suvremena OŠ Andrija Palmović koju okružuje lijepo uređeni etno-park s tradicijskim nasadima cvijeća i predmetima o kojima brigu vode nastavnici i učenici, a koja nosi ime Andrije Palmovića (1847.-1882.) znamenitog hrvatskog pjesnika i slikara rođenog u Rasinji sredinom 19. stoljeća. Uz matičnu osnovnu školu u Rasinji na području općine djeluju područne škole u Kutnjaku, Kuzmincu, Subotici Podravskoj i Velikom Pogancu.
== Gospodarstvo ==
== Poznate osobe ==
| |||