Principat: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 144:
Za uspjeh carstva nije uvijek toliko zaslužno ono što su njegovi vladari činili ili mogli činiti nego ono što nisu činili: oni se nisu previše miješali. Carstvo je bilo veliki konglomerat naroda i rasa s različitim religijama, običajima i jezicima, a carevi su se zadovoljavali da im dopuste da žive vlastitim životima. Naravno, ambiciozni ljudi koji su se nadali uspješnoj karijeri smatrali su korisnim, ako ne i neophodnim, da usvoje ponašanje Rimljana, a možda čak i njihov jezik (mada su i govornici [[Grčka|grčkog]] jezika često zauzimali visoke položaje). Ali je lokalna samouprava uglavnom svuda bila ustaljeno pravilo, pa ni latinski ni rimski običaji nisu nametani zajednicama koje su činile carstvo. To ilustrira službena religijska politika ― u skladu s apsolutističkim tendencijama, kult cara je postepeno, ali nezadrživo postajao više teokratski ([[Domicijan]] je imao titulu boga, a [[Komod]] ju je zahtjevao), međutim to nije uzrokovalo potiskivanje nerimskih kultova. Izuzeci su bili kultovi koji su se smatrali nemoralnim (kao [[Druidi|druidizam]], zbog ljudskih žrtava), kao i oni za koje se smatralo da mogu dovesti do javnih nereda (kao [[Kršćanstvo|kršćanstvo]], zbog beskompromisnog odbacivanja svih bogova osim vlstitog).
Broj državnih službenika u provincijama rastao je veoma sporo, pa je odgovornost bogatih lokalnih moćnika u provincijskim gradovima bila velika. Na primer, u dijelovima u južne Hispanije i u južnoj [[Crno more|crnomorskoj]] oblasti, gde se teritorij zavisan od gradova protezao nekoliko milja unaokolo, članovi gradskih senata nisu bili zaduženi samo za prikupljanje poreza, već i za izgradnju puteva i organiziranje policijske službe. I u svojim gradovima oni su morali prikupljati poreze; kao grupa, morali su nadzirati prihode s municipalnog zemljišta, prihode od iznajmljivanja zgrada kao i od poklona darežljivih građana; morali su odobravati planove za financiranje gradnje nekog objekta u gradu ili za organiziranje godišnjih festivala, sajmova itd. Magistrati i članovi gradskih senata obično su morali izdašno platiti da bi bili izabrani, a i poslije su plaćali nove darežljive kontribucije, koliko je već bilo potrebno i koliko su to sebi mogli priuštiti, kako bi uveličali svoju zajednicu. Kandidata je bilo dovoljno, uglavnom iz
Gradovi su se, preko svojih elita, međusobno takmičili. I u pojedinim su gradovima postojala nadmetanja elitnih obitelji. Kao posljedica toga, rasli su standardi municipalnih "dobročinstava", što je ohrabrivalo stanovništvo koje je, okupljeno u svečanim prilikama u amfiteatru, zahtjevalo od svojih vođa sve više izdataka. Carevi, koji su shvatili da dobrobit gradova zavisi od takvih "dobročinstava", sve su više intervenirali kako bi osigurali da bogataši u jednoj zajednici redovno snabdjevaju svoje sugrađane poklonima. Povremeno su, na primjer, donošeni zakoni koji su činili obvezujućima predizborna obećanja ili nekadašnje dobrovoljne kontribucije vezane za javnu službu. Kao posljedica takve politike, u 2. stoljeću prvi put se sreću lokalni aristokrati koji ne žele obavljati javne službe u svom gradu. Niz carskih naredbi da su takve osobe dužne obavljati javne funkcije protezat će se do daleko u budućnost i sadržavat će sve strožije odredbe.
| |||