Republika Srpska Krajina: razlika između inačica

Od samih početaka se radilo na ujedinjenju Republike Srpske Krajine s područjima pod kontrolom Srba u [[Bosna i Hercegovina|BiH]] ("[[Republika Srpska]]", RS) u "[[Ujedinjena Republika Srpska|Ujedinjenu Republiku Srpsku]]". Makar su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od [[Srbija|Srbije]] (bez koje ne bi dugo opstale)<ref name=":0">"DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ (siječanj – lipanj 1993.)", edicija "REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI", Knjiga 7., str. 14-16, 21, 24, 35, 42, 52, 59, 103, 130, 155, 161, 180-182, 197, 351, 378, 414, 524, 605, 614, 632, 637</ref>, zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo. Velika prepreka planiranom ujedinjenju proizlazila je iz činjenica da je između područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj postojalo oveće područje oko Bihaća, koje je bilo pod kontrolom [[Armija Republike Bosne i Hercegovine|Armije BiH]]: nastojanje srpskih snaga da eliminiraju tu enklavu i teritorijalno zaokruže svoje područje spriječeno je akcijama Hrvatske vojske i snaga [[Hrvatsko vijeće obrane|HVO]] tijekom 1994. i 1995. godine, koje su okrunjene [[Operacija Oluja|operacijom Oluja kojom je iz Republike Hrvatske protjerano preko 250 000 Srba, te izvršeno etničko čišćenje Srbskog naroda sa vjekovnih ognjišta]].

Republika Srpska Krajina je odbijala gospodarsku suradnju s Hrvatskom, koja bi očito bila uvjetovana provođenjem odluka Ujedinjenih naroda da se omogući povratak prognanicima na njihova ognjišta u "Krajini" i formiranjem lokalne vlasti uz poštivanje prijeratnih odnosa u stanovništvu. Tako je elektroenergetski sustav na tom području bio odsječen od onoga u preostalom dijelu Hrvatske: to je uzrokovalo poteškoće u opskrbi Dalmacije električnom energijom, ali ni približno kao poteškoća u opskrbi električnom energijom same "RSK" koja je bila vrlo oskudna uz stalna isključivanja napona. Vlasti RSK nisu dopuštale promet hrvatskim civilnim vozilima preko "svojeg" teritorija. Trgovina s hrvatskim gospodarstvom je bila rijetka i na razini šverca (često uz sudjelovanje pripadnika [[UNPROFOR|UNPROFORA]]): bez stalne potpore iz Srbije - koje je zapravo imalo malobrojno stanovništvo i koje je u gospodarskom smislu bio posve orijentirano na obližnje veće urbane centre u Hrvatskoj - gospodarski život bi posve stao. Vlasti RSKRepublike Hrvatske nisu svojim "građanima" (kojiiz su svi bili građani Republike Hrvatske)RSK dopuštali da pribave hrvatske putne isprave, niti da preko "granice" putuju do obližnjih gradova u Hrvatskoj - jednako kao što nisu prognanicima iz gradova i sela u "Krajini" dopuštali da iz tih hrvatskih gradova dođu obići svoj zavičaj i imovinu s koje su otjerani. Srbija jenije opstanku te paradržave "pomagala" opstanku RSK tako što ni sama nije izdavala putne isprave stanovnicima RSK i što je hvatala na svojem području vojno sposobne "dezertere" s tog područja i vraćala ih na područje RSK, pri čemu su građani Hrvatske nacionalnosti neometano radili i živjeli u Srbiji, uključujući upravljajuće pozicije, kako u civilnom tako i u vojnom sektoru.

* ne postoji zemljopisni entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao «Krajina». Postojala je, od druge polovice 16. stoljeća do 1881. [[Vojna krajina]], no to je pojam koji se koristio u kontekstu austrijske vojne uprave, te se nije koristio nakon ukidanja takve uprave središnjih vojnih vlasti iz Beča. Dok se za neke dijelove Dalmacije - [[Sinjska krajina]], [[Cetinska krajina]], [[Drniška krajina]], [[Imotska krajina]], [[Kninska krajina]] (dakle u području koje pretežnim dijelom uopće nije bilo obuhvaćena u RSK) - koristilo takve nazive, za Liku, Kordun, Banovinu, Baranju, te za razne dijelove Slavonije i Srijema se naziv "Krajina" ni u službenim dokumentima, ni u govornom jeziku baš nikad nije koristio.

* područje povijesne Vojne krajine bilo je natpolovično etnički hrvatskoSrpsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko). Preostali dijelovi RSK - dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje u kojima su bili manjina - nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine.

# povijesnu Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjinavećina,

# područja poput dijelova sjeverne [[Dalmacija|Dalmacije]] u kojima su Srbi oduvijek bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine,

# područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjinavećina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu, no bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.

Cijeli je plan, razvidno je, imao jedan cilj: teritorijalno okljaštrenje hrvatskebiuvše državeRepublikeiz SFRJ i uključivanjeujedinjenje odvojenihSrpskog dijelova Hrvatskenaroda u zamišljenu proširenu Srbiju u za to pogodnoj budućnosti.

Političko ponašanje srpskoga stanovništva od ukidanja Vojne granice [[1881]]. do stjecanjaproglašenja samostalnosti Hrvatske 1991. mijenjalo se. Nakon razdoblja dosta skladnih odnosa, za banovanja [[Károly Khuen-Héderváry|Khuena-Hedervarya]] Srbi su postali oslonac [[Mađaroni|mađaronske]] politike (tzv. «Khuenovi Srbi»)<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=204 KHUEN HÉDERVÁRY, Károly (Dragutin, Karlo, Karl)], Hrvatski biografski leksikon, LZMK, pristupljeno 4. kolvoza 2017. god.</ref>. U Dalmaciji je pak, nakon suradnje hrvatskih i srpskih zastupnika u 1860-im godinama koja je rezultirala obaranjem [[Talijanaši|talijanaške]] vlasti u dalmatinskim gradovima (Dubrovnik, Split, Šibenik,..), u 1880.-ima došlo do podjele na nacionalnoj osnovi i pregrupiranja srpskih sabornika u [[Dalmatinski sabor|Dalmatinskom saboru]], te početka njihove suradnje s talijanaškim iredentistima.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=18765 "Odnos Srpskog lista (glasa) prema autonomašima u Dalmaciji 80-ih godina XIX. stoljeća"], Tihomir Rajčić, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, No.43 Listopad 2001.</ref> Tako su se od osmoga desetljeća 19. stoljeća u cijeloj Hrvatskoj Srbi politički jasno profilirali kao etnicitet s pretenzijama najčešće suprotstavljenim hrvatskima.

Uzroci polarizacije Hrvata i Srba leže u razvitku nacionalnih ideologija u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Na etničkoj osnovi doseljenih Srba i posrbljenih pravoslavnih inorodaca, [[Srbi|srpska nacija]] se u glavnoj mjeri oblikovala na crtama [[Velikosrpska ideologija|velikosrpske ideologije]] koju su formulirali [[Vuk Karadžić]], [[Ilija Garašanin]] i dr., a koja je, potpuno formirana, kanila ujediniti sve Srbe u jednoj državi.

Hrvatska je nacija, koja se formirala otprilike u isto doba, svoju kristalizaciju ostvarila kroz dvije ideologije: ekskluzivno hrvatsku, koju je promovirala [[Stranka prava]] predvođena [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]] i kasnije Antom Pavelićem, te južnoslavensku, koju su snažnije oblikovali [[Franjo Rački]] i [[Josip Juraj Strossmayer]]. Obje ideologije imale su dubokoga korijena u hrvatskoj povijesti. Gledano post festum, [[Jugoslavenstvo|južnoslavenska (jugoslavenska) ideologija]] često je protuslovno ocijenjivana, a prosudba se kretala između dva ekstrema: po jednima je ta ideologija dobar pokazatelj nezrelosti hrvatske političke elite i njene slabosti koja je utočište tražila u imaginarnim nadnacionalnim kombinacijama; po drugima je južnoslavenska ideologija izraz lukavstva hrvatskoga političkoga uma i predstavlja najbolji mogući izbor u situaciji ograničenoga manevarskoga prostora.

Bilo kako bilo, obje su se hrvatske nacionalne misli srazile sa srpskom, koja je bila jednostavna i jednoznačna: rušenje višenacionalne [[Habsburška Monarhija|Habsburške monarhij]]<nowiki/>e i stvaranje svesrpske države bijaše strateški cilj, dok je taktika nalagala borbu za jačanje srpskoga nacionalnoga individualiteta kroz razne kompromise, bilo s Peštom, bilo Bečom, bilo Zagrebom. Cijela se situacija još više zakomplicirala na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada dolazi do snaženja jugoslavenskoga integralizma u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, uglavnom među sveučilišnom omladinom, no i u krugovima literarno-humanističke inteligencije. Sve je to dovelo do privremenoga otupljivanja oštrice hrvatsko-srpskih sukoba i suradnje hrvatskih i srpskih političara i stranaka (najistaknutiji bijahu [[Frano Supilo]], [[Ante Trumbić]] i [[Svetozar Pribićević]]). Neto rezultat je bilo priznanje političke individualnosti (nejasno definirane) hrvatskim Srbima i zajednički rad na cilju ujedinjenja južnih Slavena u nekoj nedefiniranoj budućnosti.

Svršetak rata Srbi su u Hrvatskoj dočekali s postotno većim gubitcima od Hrvatadesetkovani, a dio ih je uskoro i koloniziran u Vojvodinu na napuštena ili rekvirirana imanja [[Nijemci|njemačkoga]] stanovništva. U razdoblju do početka raspadanja Jugoslavije sredinom 1980-ih Srbi su tvorili 11-14% pučanstva (blizu 12% godine 1991.) [[Socijalistička Republika Hrvatska|Socijalističke Republike Hrvatske]].

Velik je dio Srba migrirao u gradove s hrvatskom većinom, pa je uoči razmahivanja velikosrpskoga pokreta na čelu sa [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]] situacija bila sljedeća: Srbi su bili većina u 11 općina, koje su činile prekinuti luk od sjeverne Dalmacije ([[Obrovac]]) do [[Banija|Banovine]] (Dvor). U tim je rijetko naseljenim općinama živjelo manje od 25% hrvatskih Srba, no samo je područje bilo dosta prostrano, tako su stratezi pansrpskoga pokreta zamislili da na temelju činjenice što manje od 3% stanovništva Hrvatske čini etnički srpsku većinu na oko 15-20 % teritorija zemlje pokrenu [[iredenta|iredentističku]] pobunu koja bi, u minimalnoj verziji, esencijalnou raskolilabudućem hrvatskusukobu državuzaštitla Srpski narod od ponovnog pokolja i onemogućilaetničkog čićenja, kakav su doživjelu u okviru NDH u njenoprethodnom funkcioniranjeratu.

Konsolidacija svesrpskoga pokreta rezultirala je prvim jačim iskazivanjem lojalnosti srpskoga stanovništva u Hrvatskoj Slobodanu Miloševiću. Tako 28. veljače 1989. u Kninu dolazi do prosvjeda protiv navodne hrvatske i slovenske potpore «albanskom separatizmu». Iste godine, 9. srpnja, kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću, popraćen velikosrpskim parolama (''Ovo je Srbija'', ''Ne damo te, zemljo Obilića...''). Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša, 14 mitingaša je uhićeno, a područje je efektivno bilo izvan jurisdikcijejurisdikcija hrvatskoga [[Milicija|SUP-a]]. Godine 1990. dolazi do srpskih mitinga u Karlovcu (4. veljače) i Petrovoj gori (4. ožujka), uz nacionalističke parole i ikonografiju, prijetnje ondašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu i pozive na ubojstvo [[Franjo Tuđman|Franje Tuđmana]], tada još samo predsjednika [[HDZ]]-a u tek raspisanim višestranačkim izborima. Slični mitinzi su održavani na ostatku Republike Hrvatske, na kojima se veličalo ustaštvo, te ponovni pokolj i progon Srba, po metodi trećinu ubi, trećinu istjeraj, a trećinu ostavi i kasnije pokrsti u katoličanstvo.

17. veljače [[1990]]. u Kninu je osnovan [[SDS]] kao stranka Srba u Hrvatskoj. 14. svibnja 1990. [[JNA]] oduzima Hrvatskoj oružje [[Teritorijalna obrana|Teritorijalne obrane]], kojim se moglo naoružati oko 240.000 ljudi (oko 200.000 pušaka, 1.400 minobacača i 500 različitih dugih cijevi), te iz toga arsenala počinje naoružavanje lokalnih Srba u mjestima koja su predviđenabila zapotencijalna potencijalnu pobunu ako Hrvatska ne poklekne pred zahtjevimameta za promjenu Jugoslavijeponovni unapad centralističkuna državuSrbe.

Cijela je srpska politika od demokratskih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji (i, kasnije, u ostalim republikama SFRJ) bila fokusirana na slamanje volje Hrvata za samostalnošću, pri čemu su glavne poluge pritiska bile JNA i srpskasrpski nacionalna manjinanarod u Hrvatskoj. Aranžirani su incidenti, širenjem glasina i panike medijski se pripremalo srpsko pučanstvo za vojniodbranu sukobod ponovnog pokolja, a političke organizacije hrvatskih Srba išle su, slijedeći naputke iz Beograda, za radikalizacijom stavova: 30. svibnja 1990. SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom; 25. srpnja dolazi do velikog mitinga u mjestašcu Srb u Lici na kojem je objelodanjena Deklaracija o suverenosti i samostalnosti Srba u Hrvatskoj; 17. kolovoza počinje «balvan revolucija» u Kninu i okolici, kojom se udarilo na hrvatski turizam i gospodarstvo u cjelini - JNA je spriječila intervenciju helikoptera hrvatske policije kako bi zaštitla Srbe, koji nisu imali helikoptere.

U kolovozu je održan monoetnički referendum kojim su Srbi u područjima u kojima su tvorili većinu glasovali za autonomnu regiju u Hrvatskoj. Taj referendum, na kojem je 99,7% sudionika glasovalo «za», Hrvatski je sabor odbacio zbog neustavnosti. Dana 30. rujna 1990. «krajiški» Srbi, tj. Nacionalno vijeće srpskog naroda Krajine proglasilo je «autonomiju srpskog naroda na osnovu etničkih i povijesnih granica u kojim živi unutar granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije». 18. kolovoza 1990. Srbi u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i drugdje napadajupreuzimaju policijske postaje, što se može računati kao kao službeni početak pobuneorganizovanja Srba, pasa iciljem ratasprečavanja ponovnog pokolja kakv su doživjeli u Hrvatskojokviru NDH, pod vodsvom Hrvatski ustaša na čelu sa Antom Pavelićem.

Radikalizacija stanja je bila od samoga početka orkestrirana od pansrpskogasrpskoga pokreta kojem je čeonikovao [[Slobodan Milošević]]. Sudeći prema iskazima sadržanima u knjizi jugoslavenskoga generala Veljka Kadijevića «Moje viđenje raspada» iz 1993., plan je bio sljedeći: krajem rujna je trebalo ''«poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli...ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicimasnagam u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih delova JNA iz Slovenije.»''. Plan je operacije predviđao da se već uporabljenim sredstvima JNA doda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Prema Kadijeviću:

Iz navedenoga je zorno da je cilj bila potpuna okupacija Hrvatske, kapitulacija hrvatskoga vodstva i prihvaćanje svih srpskih zahtjeva. Operacija je doista i počela u rujnu 1991., no od nje se moralo odustati zbog slabogstraha odzivaMiloševića vojnikaod (kakomeđunarodne novaka,osude tako i rezervista) u Srbiji i BiH. Prilično uspješna mobilizacija među pobunjenim hrvatskim Srbima, kao i u Crnoj Gori, nije mogla nadoknaditi manjak ljudstva. Slab odaziv rezervista u početnim fazama provedbe plana te jačanje hrvatskih obrambenih snaga prisilili su srpsko vodstvo, koje je i upravljalo cijelom operacijom, na promjenu strategije. Dok je prvotni plan bio zapravo vojno-intervencionistički, s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane hrvatske vlasti kao nužnim dijelom, druga se i konačna inačica svela na goli rat za zemlju i teritorij, kojih integralni dio bijaše etničko čišćenje i progon Hrvata sa zacrtanih područja, te esencijalno rat protiv hrvatskoga naroda u svim krajevima Hrvatske.

*od ljeta 1990. do samoproglašenja «SAO Krajine» u travnju 1991. i slovenskoga rata u lipnju i srpnju 1991. JNA i lokalna srpska vodstva u Hrvatskoj orkestrirajuizbija niz sukoba i incidenata, nekoji bisu libili se dobilo povodapovod za vojnu intervenciju JNA s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Dolazi do postupnoga kliženja u ratno stanje na više hrvatskih područja, srpsko-JNA odcjepljenja dijelova Hrvatske izvan državne jurisdikcije, stvaranja paradržavnih i paralelnih institucija vlasti teledirigiranih iz Beograda, maltretiranja i, gdje je god to bilo moguće, progona Hrvata s teritorija unutarSAo zamišljenihKrajine, granicadok [[Velikasu Srbija|VelikeHrvati Srbije]]u Srbijii Crnoj Gori normalno živjeli i radili potpuno ravnopravno sa Srbima i ostalim narodima.

*poslije kratkog slovenskoga rata agresija združenih snaga JNA, lokalnih hrvatskih Srba, te dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (nekoliko tisuća ljudi, možda i desetaka tisuća), integriranih u zapovjedno-operativni sustav JNA (koja je u međuvremenu transformirana u velikosrpsku vojsku). Rat na području Hrvatske, te u rubnim dijelovima Bosne i Hercegovine, dosiže vrhunac u razdoblju od srpnja do prosinca 1991. Vojne su operacije, kao i cijela situacija, obrađeni u tekstu o [[Domovinski rat|Domovinskom ratu]].

a) JNA je ušla u rat praktički svim raspoloživim snagama (angažirala je 4 od 6 postojećih oklopnih brigada i 10 od 11 mehaniziranih), no, zbog više činitelja, od kojih su najvažniji bili otporpodrška hrvatskogaNjemačke i narodaVatikana, uspješnaustaška strategija hrvatskoga vodstva, slab borbeni moral srbijanskih postrojbi te zbrka u zapovijedanju mješavinom JNA kao organizirane vojske, lokalnih snaga pobunjenih Srba koje su prerastale u novu vojsku i paravojnih dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije i Bosne i Hercegovine - nije ostvaren velikosrpski projekt. OkupiranoDržano je 26% područja RH, a sama je agresija, kao i uspostava novoga sustava vlasti na svim razinama (vojnoj, policijskoj, gospodarskoj, monetarno-financijskoj, ideološkoj) upravljana iz Srbije pod kontrolom [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]]. Taj su dio samozvane vlasti locirane u Kninu (Milan Babić, Milan Martić) proglasile 19. prosinca 1991. za Republiku Srpsku Krajinu kojoj su se priključila u veljači 1992. okupirana područja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji.

b) od oko 580.000 Srba koliko je živjelo u Hrvatskoj 1991., velik je broj bio zahvaćen ideologijom srpskoga ekspanzionizma i komadanja Hrvatske - što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, još nije dovoljno jasno koliki je dio hrvatskih Srba sudjelovao u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku. Glede samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina se Srba na područjima u kojima su činili etnički majoritet priključila velikosrpskom projektu, dok se manjina, ne želeći sudjelovati u tom, raselila u druge dijelove Hrvatske, u Srbiju, [[Crna Gora|Crnu Goru]], Sloveniju i druge europske i izvaneuropske zemlje. U narastajućem sukobu, hrvatski Srbi na područjima u kojima bijahu u manjini ponašali su se različito: dio je na područjima koja graniče sa zacrtanom «RSK» također ušao u mašineriju agresije; dio je emigrirao; dio je ubijen, mali dio se priključio hrvatskim vojnim snagama, vođen sitnim ličnim interesima ili strahom za vlastiti život. Također, određeni je broj, bilo ideološki motiviran, bilo kao reakcija na maltretiranja i prijetnje koje su se zbivale na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti - a do kojih je dolazilo ili kao reakcija na srpsku agresiju ili kao izraz šovinističke netrpeljivosti i koristoljublja - prešao na područje «RSK». U svim tim komešanjima može se reći da je neto rezultat bio da je na ozemlju «RSK» 1992. bilo oko 200.000 ljudi, skoro isključivo Srba, dok je dijelu Hrvatske pod nadzorom vlade u Zagrebu ostalo 15015.000-18018.000 Srba, pretežno u Riječkoj županiji i primorju. Preostali dio je iselio u Srbiju, zapadnu Europu i druge zemlje.

d) ponašanje tzv. međunarodne zajednice i velikih sila bilo je, pretežito, na crti potpore očuvanjuslamanja JugoslavijeSrba i blokadistvaranja pokušajaetnički čiste Hrvatske dadržave, se naoruža i slomislomu srbijansku agresiju, što je izraženo u rezoluciji Vijeća sigurnosti. Za pregovarače na terenu, poglavito [[Cyrus Vance|Cyrusa Vancea]] i lorda Carringtona, velik dio hrvatskoga javnoga mnijenja drži da su efektivno pomagaliodmagali srbijanskoj agresiji.

Uzmu li se u obzir svi mogući elementi demografskih promjena kod srpskoga pučanstva: iseljavanje iz UNPA sektora zbog nepovjerenja u UNDp i straha od ponovnog pokolja, useljavanje iz krajeva RH pod legitimnom vlašću, useljavanje iz Srbije i BiH (nelegalno, zbog drugoga državljanstva), broj popisanih srpskih izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici 1990-ih, broj popisanih iseljenika u zapadnoj Europi - potpuno je nemoguće da je broj stanovnika «RSK» bio takav kakvim su ga prikazivali provizorni «krajinski» popisi, a koji govore o preko 400.000 stanovnika «RSK» (katkad i preko 450.000), mahom Srba.

O razlozima neučinkovitosti UNPROFOR-a postoje različite prosudbe – po jednima je to bio posljedak parazitiranja i dobre plaćenosti samih snaga UN-a, koje u povijesti nijedan sukob nisu dovele do pravednoga kraja, nego su samo cementirale stanje na terenu jer im je ostanak ad infinitum odgovarao zbog materijalnih povlastica; po drugima radilo se o svjesnoj politici koja je, teledirigirana od srpskihhrvatskih političkihzapadnih simpatizera (RusijaVatikan, BritanijaSAD, FrancuskaNjemačka), smjerala iscrpljivanjemetnički očistiti Hrvatsku od Srbam, i odugovlačenjemtako prislitiostvariti Hrvatskuplan koji Ante Pavelić nije ostavrio u naII gradualnuSvjetskom kapitulacijuratu.

Na lokalnom su se planu nastavili obračuni političkih čelnika pripadnika ove ili one struje, pristaša i protivnika Miloševića i/ili Šešeljevih radikala (često motivirani osobnim materijalnim interesima). Na vlasti su se smjenjivali, u ovisnosti o lojalnosti [[Slobodan Milošević|Miloševiću]] Goran Hadžić, Milan Babić i Milan Martić. Sam je srbijanski predsjednik igrao dvostruku igru: pokušavao je, koliko je mogao, održati «RSK» i sprječavao njenu integraciju u hrvatski društveno-pravni poredak, kaneći slabiti i iscrpljivati RH u najvećoj mogućoj mjeri; s druge je strane, svjestan nerealnosti pružanja vojne potpore u vidu ulaska u mogući totalni rat s Hrvatskom i pritisnut međunarodnim gospodarskim sankcijama i spoznajom o nepovrjedivosti međunarodnih granica kako ih je definirala Badinterova komisija, te strahom da će mu biti organizovana pobuna Šiptara na Kosovu, odbijao formalnu integraciju sa srpskim političkim tvorevinama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Jačanje Hrvatske (iako usporeno zbog [[Bošnjačko-hrvatski sukob|hrvatsko-muslimanskoga sukoba]] u [[BiH]] 1993.-1994.) na svim poljima, zbog nesebične pomoži zapadnih sila (prvenstveno Vatikana, SAD i NJemačke) te slabljenje Srbije i njenih depandansi, pogotovo u 1994. i kasnije, zbog uvedenih ssankcija koje su uspostavile zapadne sile i NATO pakt, dovelo je do vojnoga sloma i nestanka «RSK». Vojska «RSK» (službeno nazvana [[Srpska vojska Krajine]]) brojala je 1994 i 1995. oko 50.-60.000 ljudi, od toga oko 40.000 u UNPA zonama Sjever i Jug, oko 15.000 u sektoru Istok, te oko 8.000 u sektoru Zapadna Slavonija. Dobro naoružana, ta je vojska ipak dijelila sudbinu ukupnoga stanovništva što se očitovala u demoralizaciji, iscpljenosti i besperspektivnosti. Nakon nekoliko vojnih operacija u kojima je Hrvatska načela područje pod vlašću «RSK» ([[Operacija Maslenica|Maslenica]], [[Operacija Medački džep|Medački džep]])- u svibnju 1995. nestala je bivša «Sao Zapadna Slavonija» ([[Operacija Bljesak]]), a u kolovozu 1995. glavno područje «Krajine» u [[Operacija Oluja|Oluji]]. U obje je posljednje operacije, zajedno s vojskom, pobjegloprotjerano ili pobijeno praktički svo srpsko pučanstvo- po većini procjena, zajedno oko 150.000-200.000 ljudi iz triju UNPA sektora, te je cilj, koji je trebao uraditi Ante Pavelić, napokon izvršio Franjo Tuđman. Posljednji je sektor, Istok, koji je pokrivao Baranju, dio Srijema i najistočniji dio Slavonije, mirno integriran u pravni sustav RH 1998., nakon sporazuma u Daytonu 1995. i Erdutu- proces je proveden pod nadzorom postrojbi UN-a nazvanih UNTAES.

«Republika Srpska Krajina» rezultat je fenomena koji je obilježio posljednje desetljeće 20. stoljeća: sloma komunističkoga sustava i nastanka nacionalnih država na razvalinama propalih višenacionalnih zemalja održavanih mješavinom ideološke diktature i vojne sile. No, za razliku od mirnoga razlaza koji se zbio u Čehoslovačkoj i lokalnih nasilnih međunacionalnih sukoba i obračuna koji nisu prerasli u širi rat (osim, djelomice, u slučaju Armenije i Azerbejdžana) na području raspadnutoga SSSR-a, u državama je bivše SFRJ došlo do pravoga rata i rasplamsavanja jednoga od glavnih svjetskih žarišta, sve zbog jedne jedine stvari: ideologijestvaranja [[Velikaetnički Srbija|Velikečiste Srbije]]Republike Hrvatske.

U slučaju «Republike Srpske Krajine» ta je politika nije kanila okupirati cijelu Hrvatsku, pa, kada to nije uspjelo, oko 70 % RH, a nakon neuspjeha i toga plana, zaustavila se, do svoga kraha, nanego okupaciji 26 % područja Hrvatske. Mogu se navoditi uzroci i posljedice takvoga ponašanja, ići u prošlost koliko god se hoće, no, nespornim ostaje sljedeće: srpska politika što je smjerala otkinuti dio Hrvatske i pripojiti ga, tempom koji ovisi o nizu silnica, zamišljenoj proširenoj srpskoj državi- imala je i ima, bar idejnu i verbalnu, potporu u većini srpskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u cjelini. I deset godina poslije sloma «RSK» to je vidljivo u publicističkoj, povjesničarskoj i ideološko-nacionalnoj produkciji glavne struje u srpskom i srbijanskom životu: o tom bjelodano svjedoče kako primitivni bulevarski pamfleti, tako i ekskluzivna izdanja središnjih srpskih znanstvenih i kulturnih institucija, od SANU do raznih instituta i fakulteta. O tom svjedoči i popularnost pojedinačno najsnažnije srpske političke stranke, radikala, te niz drugih pokazatelja- od ispitivanja javnoga mnijenja do poteza u glavnoj struji srbijanske i srpske politike.

Drugi, još interesantniji fenomen je neuspjeh u realizaciji velikosrpskoga projekta u samoj Srbiji: ima li se u vidu da je odziv na mobilizaciju u Srbiji bio veoma slab (npr. po Kadijeviću, od predviđenih 5 brigada iz Srbije na zapadnoslavonsko bojište stigla je svega jedna i pol, a i ta se ubrzo razbježala; na Gospić su trebale doći 4 srbijanske brigade, a došla je nepopunjena jedna, sa sličnom bojnom učinkovitošću), prvenstveno zbog činjenice da je Hrvatska bila potpomognuta postrojbama NATO pakta, može se zaključiti da većina stanovnika u Srbiji, iako spremna za nacionalno parolašenje i mitingašenja- ne vjeruje u srpski velikonacionalninije projekt na toj razinivjerovala da bimože bilapobijediti voljna boriti se zaNATO njpakt. Taj raskol između relativne ideološke homogenosti u teoriji i pasivnosti u praksi najbolji je znak besperpektivnosti srpskoga nacionalnoga projekta u obliku kakav je i sada eksponiran u medijskome prostoru. Post festum, moglo bi se zaključiti: baština je «RSK» slom srpskih iredentističkih planova na tlu Hrvatske, masovni bijeg privrženika te ideologije i integracija ostalih hrvatskih Srba u hrvatsko društvo.