Razlika između inačica stranice »Staroslavenski jezik«

m
uklonjena promjena suradnika Sashko1999 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Tulkas Astaldo
m (uklonjena promjena suradnika Sashko1999 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Tulkas Astaldo)
Oznaka: brzo uklanjanje
[[Datoteka:Cyril and Methodius.jpg|mini|[[Jan Matějko]]: Sveti [[Ćiril i Metod]]]]
 
'''Staroslavenski jezik ''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/iso639-3/documentation.asp?id=chu chu]; zvan i '''starocrkvenoslavenski''', '''crkvenoslavenski''', '''staromakedonski''' i '''starobugarski'''; česta kratica na [[engleski jezik|engleskom]] ''OCS'' = ''Old Church Slavic'') prvi je književni [[slavenski jezici|slavenski jezik]], kreiran na osnovi [[bugarskimakedonski jezik|bugarskogmakedonskog]] govora iz okolice [[Solun]]a u [[9. stoljeće|9. stoljeću]]<ref>{{eng oznaka}}
https[http://wwwi149.scribdphotobucket.com/documentalbums/107841186s43/Vittoretruemacedonian/Miscellanius%20Mak%20Stuff/ieculture301.png Encyclopedia od Indo-Pisani-mater-Europa11111European Culture, J.P. Mallory and D.Q. Adams, str. 301.]</ref>. Stvorili su ga [[misionar]]i, [[Sveti Ćiril i Metod]], i iskoristili za prijevod [[Biblija|Biblije]] i ostalih tekstova s [[Grčki jezik|grčkog]] te za neke vlastite radove. [Pismo]: [[glagoljica]]<ref>{{eng oznaka}} [http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=chu Ethnologue (16th)], pristupljeno 25. travnja 2017.</ref>
 
== Stvaranje ==
U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno - slov{{Unicode|ĕ}}n{{Unicode|ь}}sk{{Unicode|ъ}}. U 5. glavi Žitja ''Metodova'' [[bizant]]ski car [[Mihajlo III.]] govori Ćirilu i Metodu da su oni [[Solun]]jani, a da Solunjani ''v{{Unicode|ь}}si čisto slov{{Unicode|ĕ}}n{{Unicode|ь}}sky bes{{Unicode|ĕ}}duj{{Unicode|ǫ}}t{{Unicode|ъ}}. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige ''ot{{Unicode|ъ}} gr{{Unicode|ь}}č{{Unicode|ь}}ska j{{Unicode|ę}}zyka v{{Unicode|ъ}} slov{{Unicode|ĕ}}n{{Unicode|ь}}sk{{Unicode|ъ}}'', a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti ''latin{{Unicode|ь}}sky i gr{{Unicode|ь}}č{{Unicode|ь}}sky i slov{{Unicode|ĕ}}n{{Unicode|ь}}sky s{{Unicode|ъ}}tr{{Unicode|ĕ}}biš{{Unicode|ę}}'', a isti naziv koristi i bizantski pisac [[Jovan Egzarh]]. Pridjev ''slavenski'' koristio se za imenovanje književnog jezika Slavena i slavenskih idioma.
 
Staroslavenski se razvio na osnovi jednog [[Makedonija (regija)|makedonskog]] govora, stoga se često nazivao i '''staromakedonski''' te '''starobugarski'''. Naziv ''starobugarski'' koristili su [[Bugarska|bugarski]] slavisti govoreći o bugarsko-makedonskim temeljima, a također su uspoređivali s [[latinski]]m i [[grčki]]m rekavši da su i oni bili književni jezici velikog prostora, ali su opet nazivani narodnim imenima. No, treba uzeti u obzir činjenicu da je tim jezicima nadogradnja bila latinska i grčka, a u staroslavenskom je ona dignuta iznad nacionalne razine te je općeslavenska. Također, danas ne postoji latinski narod, ali postoje slavenski.
 
Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - '''starocrkvenoslavenski''' i '''crkvenoslavenski'''. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa. On nije bio govorni jezik starih Slavena, bio je usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito) čim su mu prilike to dopustile.
 
== Podrijetlo ==
Staroslavenski jezik razvio se na osnovi jednog [[Makedonija (regija)makedonski|makedonskog]] govora u okolici [[Solun]]a. No, bila je poznata i takozvana [[panonska teorija]] koju su posebno zastupali [[Franc Miklošič]] i [[Jernej Kopitar]]. Oni su tvrdili da se [[njemački|njemačka]], [[latinski|latinska]] i [[mađarski|mađarska]] obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima &ndash; kako objasniti tipične makedonske odraze ''št'' i ''žd'' (od [[praslavenski jezik|praslavenskih]] ''*t’'' i ''*d’''). To su riješili tako da su pronašli [[mađarski|mađarske]] [[posuđenice]] koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.
 
Ali, to je opovrgnuo [[Vatroslav Jagić]] objasnivši da su [[Mađarska|Mađari]] primili te [[posuđenice]] u doba seobe, kad su se [[Bugarska|Bugari]] i [[Makedonija|Makedonci]] selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je [[makedonska teorija|makedonsku teoriju]] učvrstio i njegov učenik [[Vatroslav Oblak]] organiziravši [[dijalektologija|dijalektološku]] ekspediciju u okolici [[Solun]]a. [[1896.]] svojim je ''Makedonskim studijama'' dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.
 
== Kanon staroslavenskih spisa ==