Televizija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nadopunio Televizija |
Nadopunio Televizija |
||
Redak 8:
[[datoteka:Ikonoskop 1.pdf|mini|desno|250px|[[Ikonoskop]] je elektronski [[analizator]] s mozaičnom [[fotokatoda|fotokatodom]].]]
[[datoteka:Ikonoskop 2.pdf|mini|desno|250px|[[Fotokatoda]] ima pravokutan oblik i po njoj [[Katodno zračenje|katodna zraka]] ide jednoličnom [[brzina|brzinom]] putem 1-1, zatim preskoči na suprotnu stranu, te ide putem 3-3, opet preskoči pa ide putem 5-5, zatim putem 7-7 i tako dalje uzduž neparnih redova.]]
[[datoteka:plasma-display-composition.svg|mini|desno|250px|Presjek kroz [[plazma TV]].]]
[[datoteka:CRT color enhanced.png|mini|desno|250px|Presjek [[Katodna cijev|katodne cijevi]] u boji: <br />'''1.''' Tri elektronska topa (svaki za jednu primarnu boju: crveno, zeleno i plavi)<br />'''2.''' Elektronski snopovi <br />'''3.''' Fokusne zavojnice<br />'''4.''' Zavojnice za odbijanje <br />'''5.''' Anodni spoj <br />'''6.''' Rešetka za odvajanje snopova za stvaranje slike u boji: jedna za svaku primarnu boju <br />'''7.''' Fosforni slojevi za svaku primarnu boju <br />'''8.''' Povećanje [[Fluorescentni zaslon|fluorescentnog premaza]] na unutrašnjem dijelu zaslona.]]
[[datoteka:Amfm3-en-de.gif|mini|desno|250px|Niskofrekventni signal (na vrhu) može biti prenesen s AM (amplitudna [[modulacija]]) ili FM ([[frekvencijska modulacija]]) [[radio valovi]]ma.]]
[[datoteka:RGB illumination.jpg|mini|desno|250px|[[Aditivno miješanje boja]]: postoje tri primarne boje: [[crvena]], [[zelena]] i [[plava]], kombiniranjem kojih se u oku stvara dojam svih ostalih [[boja]].]]
'''Televizija''' ([[Engleski jezik|engl]]. ''television'', od [[grčki jezik|grč.]] ''tele'': daleko + [[latinski jezik|lat.]] ''visio'': gledanje, pojava, predstava; [[hrvatski jezik|hrv.]] ''dalekovidnica''), skraćeno '''TV''', općeniti je naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje, emitiranje i prijem pokretnih [[slika]], bilo u crno-bijeloj tehnici ili u boji, popraćenih [[zvuk]]om. Riječ televizija može označavati osim cijelog televizijskog sustava i televizijski prijemnik (obično ga zovemo [[televizor]]), te televizijsku tvrtku ([[HRT]], [[RTL Televizija|RTL]] i [[Nova TV]] su primjeri tv tvrtki koje imaju državnu koncesiju za emitiranje u Hrvatskoj). Dakle televizija je pojam s dva osnovna značenja:
Line 28 ⟶ 38:
== Televizija kao tehnički sustav ==
Za prijenos slike prostorni se raspored [[Svjetlosna jakost|svjetlosnih jakosti]], koji predstavlja [[slika|sliku]], pretvara u vremenski slijed [[impuls|električnih impulsa]] ([[optoelektronika|optoelektrična pretvorba]]). Takva pretvorba svjetlosnih jakosti u električne impulse u točno utvrđenom redoslijedu, koji određuje kako sliku podijeliti u linije, naziva se [[analizator|analiziranjem]]. Nastali električni impulsi svojom [[amplituda|amplitudom]] odgovaraju svjetlosnoj jakosti trenutačno analiziranoga površinskog elementa slike u liniji i zajedno čine električni signal koji se naziva '''videosignal'''.
U crno-bijeloj (akromatskoj) televiziji pod videosignalom se razumijeva luminantni signal, koji prenosi informaciju o [[svjetljivost]]i ([[luminancija|luminanciji]]) snimane scene, dok se u televiziji u boji (kromatskoj televiziji), osim luminantnoga, prenosi i krominantni signal, koji daje informaciju o [[boja|boji]]. Videosignal zajedno s pratećim '''audiosignalom''' čini '''televizijski signal''', koji se može prenositi putem [[televizijski odašiljač|televizijskih odašiljača]] [[Radiodifuzija|radiodifuzijskoga sustava]] do udaljenih mjesta prijama, a može biti i pohranjen u obliku [[Magnetski zapis|magnetskog zapisa]] na vrpcu ili [[Optički disk (nosač podataka)|optičkoga zapisa]] na disk. U televizijskom se prijamniku videosignal na njegovu [[zaslon]]u ([[ekran]]u) pretvara u geometrijsku raspodjelu svjetlosnih jakosti (elektrooptička pretvorba), [[sinkronizacija|sinkrono]] s videosignalom nastalim na odašiljačkoj strani, reproducirajući time izvornu sliku analiziranu na odašiljačkoj strani sustava. Za prikazivanje slike u televizijskom prijamniku uglavnom se koriste [[katodna cijev]], zaslon s [[Tekući kristali|tekućim kristalima]] i [[Plazma TV|zaslon s plazmom]].
Kako se televizijom prenose pokretne slike, za njihovu reprodukciju nije dovoljan samo dvodimenzijski [[koordinatni sustav]] s vodoravnom i okomitom koordinatom, već u obzir treba uzeti i [[Vrijeme (fizika)|vrijeme]]. Budući da je električni signal jednodimenzionalan, to jest u određenom trenutku može poprimiti samo jednu vrijednost, cijela se slika ne može, kao u filmskoj tehnici, prenijeti istodobno, nego samo sekvencijski, pa pretvorba slike u električni signal zahtijeva točno određeni redoslijed analiziranja. Ta se pretvorba obavlja s pomoću [[senzor]]a u [[Videokamera|televizijskoj kameri]], a to može biti analizirajuća cijev ili poluvodički slikovni senzor (engl. ''Charge-Coupled Device'' ili CCD; ''Complementary Metal Oxide Semiconductor'' ili CMOS). Analizirajuće cijevi susreću se u [[kamera]]ma starije generacije, dok većina suvremenih kamera koristi [[poluvodič]]ke slikovne senzore. U obje vrste kamera optička se slika projicira na fotoosjetljivu površinu senzora, na kojoj se utjecajem [[svjetlost]]i stvara mozaik točkastih pozitivnih naboja u skladu s rasporedom svjetlosnih jakosti na optičkoj slici. U kameri s analizirajućom cijevi analiziranje se provodi uz pomoć uska elektronskog snopa (analizirajući snop) koji se pomiče u paralelnim linijama preko cijele površine mozaika i neutralizira veći ili manji broj naboja nastalih utjecajem svjetlosti, gubeći pritom više ili manje [[elektron]]a. Amplituda tako dobivenog električnog signala ovisi o svjetlosnoj jakosti pojedinih mjesta na slici: većoj svjetlosnoj jakosti (bijeli i svijetli dijelovi slike) odgovara veća [[amplituda]] električnog signala, i obrnuto. U kameri s poluvodičkim slikovnim senzorom ne analizira se s pomoću elektronskoga snopa, već vodoravnim i okomitim pomicanjem električnog naboja i njihovim očitavanjem.
Slika se analizira po linijama, odozgo prema dolje. Postupak se ponavlja sve dok cijela slika ne bude analizirana, kada se elektronski snop vraća s kraja te slike na početak iduće. Brzina analiziranja treba biti dovoljno velika kako bi se cijela slika analizirala prije promjene njezina sadržaja, to jest prije pojave sljedeće slike. Povećanjem broja linija povećava se kakvoća (kvaliteta) slike zbog mogućnosti točnijega prikazivanja sitnih detalja u okomitom smjeru. Međutim, time raste i cijena prijenosnoga sustava, jer potrebna frekvencijska širina kanala postaje veća. Broj linija na koji se slika razlaže određen je svojstvima ljudskoga vizualnog sustava, koji je ograničen u sposobnosti razabiranja dvaju susjednih detalja različite [[svjetljivost|luminancije]]. Stoga broj linija treba biti dovoljno velik kako se, na određenoj udaljenosti od slike, ne bi vidjela linijska struktura, to jest kako bi se slika doživjela kao cjelina, ali ipak ne prevelik, kako se ne bi prenosili detalji koje [[ljudsko oko]] ne može vidjeti. '''U televiziji [[standard]]ne kvalitete preporučena udaljenost promatrača od slike iznosi 4 do 6 visina slike'''. Rani televizijski sustavi imali su između 200 i 400 linija po slici. Godine 1937. [[BBC]] je započeo emitiranje televizijskoga programa s 405 linija po slici. U SAD-u je 1941. bila prihvaćena norma s 525 linija za analiziranje slike. Godine 1948. dogovoreni su parametri europske televizijske norme sa 625 linija po slici, koja je bila prihvaćena u većini europskih zemalja, osim u Engleskoj i Francuskoj, gdje je ustanovljena norma s 819 linija. Početkom 1980-ih godina sustavi s 405 i 819 linija prestali su s radom, tako da danas u Europi svi televizijski sustavi rade sa 625 linija po slici.
Proces analiziranja stalan (kontinuiran) je i ponavlja se s lijeva na desno s [[frekvencija|frekvencijom]] izmjene linija (vodoravna frekvencija), a odozgo prema dolje s frekvencijom izmjene slika (okomita frekvencija). Vrijeme povratka analizirajućega snopa s kraja jedne linije na početak iduće naziva se vodoravnim, a vrijeme povratka s kraja jedne slike na početak iduće okomitim potisnim intervalom. Za njihova se trajanja elektronski snop u kameri potiskuje, to jest tada se ne provodi analiziranje. Kako bi povratak analizirajućega snopa na početak iduće linije i na početak iduće slike mogao započeti točno pri reprodukciji slike, u kameri se na kraju svake linije i na kraju svake slike u potisni interval (razdoblje) dodaju vodoravni i okomiti impulsi za sinkronizaciju ili istovremenost, čime se sinkronizira reprodukcija u prijamniku s analiziranjem u kameri.
Kao i u filmskoj tehnici, i u televizijskoj se tehnici dojam kretanja dobiva brzim slijedom pojedinačnih slika, od kojih svaka sadrži jednu fazu pokreta. Pritom je važno svojstvo vizualne perzistencije (ustrajnosti), to jest mogućnost [[Mrežnica (oko)|očne mrežnice]] da kratkotrajno (0,02 do 0,1 s) dostavlja mozgu podatak (informaciju) o slici i nakon njezina nestanka. Najniža frekvencija potrebna za doživljaj kontinuiteta pokreta iznosi 10 slika u sekundi (10 Hz), za prikaz brzih pokreta i više. U obzir treba uzeti i nestajanje slike za vrijeme okomitog potisnog intervala. Upravo to neaktivno vrijeme može dovesti do treptanja slike, to jest pojave da gledatelj vidi zatamnjenje umetnuto između dviju slika. Taj učinak (efekt) nestaje s dovoljno visokom frekvencijom izmjene slika, pa su to razlozi zbog kojih analiziranje slike treba biti dovoljno brzo. Za određivanje potrebnoga broja statičnih slika u sekundi problem treptanja mjerodavniji je od doživljaja kontinuiteta pokreta. Za izbjegavanje treptanja potrebno je povećati frekvenciju izmjene slika na više od 50 [[Hz]]. Za takvo povećanje vodoravne i okomite frekvencije videosignala bilo bi potrebno povećati širinu frekvencijskoga kanala za njegov prijenos. To se može izbjeći tako da se frekvencija zatamnjenja poveća primjenom analiziranja slike s proredom. Naime, za razliku od progresivnog analiziranja, u kojem se slika analizira kao cjelina, pri analiziranju s proredom slika se dijeli u dvije poluslike, to jest svaka se slika analizira dvaput. Analiziranje prve poluslike ne obavlja se prelaskom s jedne linije na sljedeću, već se jedna linija preskače, tako da se analizira svaka druga linija. Linije koje su preskočene u prvom analiziranju analiziraju se u drugome i čine drugu polusliku. Prvo se analiziraju neparne linije pojedine slike, zatim se ubacuje zatamnjenje, za vrijeme kojega se analizirajući snop vraća odozdo prema gore i započinje s analiziranjem parnih linija iste slike, a zatim se ponovno ubacuje zatamnjenje. Takvim se rješenjem izmjenjuju poluslike koje sadrže upola manji broj linija, pa unutar jedne slike postoje dva zatamnjenja, čime se povećava okomita frekvencija.
U europskim normama za televiziju standardne kvalitete primjenjuje se analiziranje s proredom, a frekvencija izmjene poluslika ili okomita frekvencija iznosi 50 Hz i odabrana je tako da bude jednaka frekvenciji u elektroenergetskom sustavu. Televizijski sustavi sa 625 analizirajućih linija i okomitom frekvencijom od 50 Hz označuju se kao sustavi s normom 625/50 za analiziranje slike. U tim je sustavima frekvencija izmjene cijelih slika 25 Hz, a frekvencija izmjene linija ili vodoravna frekvencija iznosi 312,5 ∙ 50 = 15 625 Hz. Upravo je vodoravna frekvencija ključni parametar u određivanju zahtijevane frekvencijske širine videokanala potrebne za postizanje slike zadovoljavajuće kvalitete. U normi 625/50 frekvencijska širina videosignala ograničena je na 5 MHz, što bi bez primjene analiziranja s proredom bilo dvostruko više. U televiziji standardne kvalitete omjer je širine i visine televizijske slike 4 : 3.
Kvaliteta televizijske slike određuje se okomitom i vodoravnom [[rezolucija|rezolucijom]] ([[razlučivanje]]m). Okomita rezolucija određuje se kao broj crnih i bijelih vodoravnih linija koje se uzastopno izmjenjuju po visini slike i koje [[oko]] može razlikovati, a maksimalno iznosi 575 (broj linija u vidljivom dijelu slike, bez linija u intervalu zatamnjenja). Vodoravna rezolucija određuje se kao broj crnih i bijelih okomitih linija koje se uzastopno izmjenjuju po širini slike i koje oko može razlikovati, pri čem širina slike mora biti jednaka visini. Određena je frekvencijskom širinom pojasa koji je na raspolaganju za videosignal i maksimalno iznosi oko 400 linija.
Da bi se televizijski signal mogao prenijeti do televizijskih prijamnika, najčešće se koristi radiodifuzijski sustav, kojemu pripadaju zemaljska i satelitska radiodifuzija te kabelski distribucijski sustav. Da bi se ostvario prijenos televizijskoga signala, u svim sustavima emitira se visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju ([[Modulacija|moduliraju]]) u skladu s promjenama videosignala (nositelj slike) te visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju u skladu s promjenama audiosignala (nositelj zvuka). Modulirani nositelj slike i modulirani nositelj zvuka oblikuju televizijski kanal. U zemaljskom analognom radiodifuzijskom sustavu za prijenos videosignala primjenjuje se amplitudna modulacija, u kojoj videosignal modulira amplitudu nositelja slike, dok se audiosignal prenosi uz pomoć frekvencijske modulacije, u kojoj se modulira frekvencija nositelja [[zvuk]]a. Razmak između nositelja slike i nositelja zvuka u televizijskom kanalu ovisi o televizijskom sustavu, a za većinu europskih sustava iznosi 5,5 MHz. Za prijenos videosignala, koji zauzima frekvencijsku širinu od 5 MHz, nakon amplitudne modulacije bila bi potrebna širina kanala od 10 MHz, jer se oko prijenosnoga signala pojavljuje donji i gornji bočni pojas jednakoga sastava, svaki širine od 5 MHz. Radi boljeg iskorištenja radiofrekvencijskoga spektra, donji bočni pojas znatno se reducira. Konačna širina televizijskoga kanala ovisi o frekvencijskom području u kojem se program emitira. Za emitiranje televizijskoga programa rabe se područja vrlo visokih i ultravisokih frekvencija koja se označavaju kao VHF I (engl. ''Very High Frequency''), VHF III, UHF IV (engl. ''Ultra High Frequency'') i UHF V. Granice frekvencijskih područja za zemaljsku radiodifuziju televizijskoga signala razlikuju se za različita područja svijeta, a za većinu europskih zemalja iznose: 47 do 68 MHz za VHF I, 174 do 230 MHz za VHF III, 470 do 582 MHz za UHF IV i 582 do 862 ili 960 MHz za UHF V. Širina televizijskoga kanala pritom iznosi 7 MHz u području VHF-a, a 8 MHz u području UHF-a.
=== Analogna televizija ===
| |||