Mladen Juran: razlika između inačica

U samostalnoj Hrvatskoj, 1998., Juran konačno realizira cjelovečernji "Transatlantic", po vlastitom scenariju i u suradnji Mate Matišića i Božidara Violića, koji potvrđuje "vizuelnu kulturu, osjećaj za uvjerljivu sumornu atmosferu, metafizički doživljaj prostora, snagu slike i moć čistog filma, osebujnu kompoziciju kadra, stil dostojan sjećanja na Sergija Leonea, bogatog intelektualnog i umjetničkog nasljedstva..." - filmski kritičari: Ivan Starčević, Janko Heidl, Rodrigo Carlos Sabio, Magella Blinksell... (...) "…kao da se nadovezuje na tradiciju hrvatskog romana, na onu u kojoj se realističke komponente prepliću s romantičarskim, atraktivnim (npr. Šenoa, Kovačić, Aralica), s tematikom koja se u nas iznova aktualizira i koja ima vrlo suvremene reference" - iz recenzije prof dr sc Ante Peterlića. "Filmski ep o imigraciji, korjenima, Hrvatskoj, Novome svijetu (Americi), organiziranome kriminalu,emigraciji, ljubavi, samoći, sudbi, egzistencijalnim kotama svačijeg života, bio on monumentalan, ili pak, tek običan, ništavan, ali, ipak, ljudski. Ova tabu-tema (emigracija, "ustaška" dijaspora i "domobransko domoljublje", ex-Titova Jugoslavija) hrvatske kulture sjajno je realizirana u žanru društveno-psihološke drame s elementima melodrame, te kriminalističkog i pustolovnog filma. Ovaj "michaelciminovski" filmski oratorij režirao je Mladen Juran, koji potpisuje i scenarij" - o filmu je pisao kritičar R.G.Tilly. Cjelovečernji Transatlantic, ponovno s glumačkim performansama spomenutih konceptualista i nizom izvanrednih svjetskih glumaca: - od australske dive hrvatskog podrijetla Melite Jurišić (koprotagonistica najboljeg svjetskog filma 2015. po Fripesci kritičarima - Mad Max: Fury Road), Filipa Šovagovića , Borisa Dvornika, Alena Liverića, Relje Bašića, Ive Gregurevića, Matije Prskalo - do gostujućeg off glasa jednog Martina Sheena - uz liričnu glazbenu pratnju songa i teme filma Nenad Bacha (Can We Go Higher? – sa Vince Welnickom iz rock grupe The Greateful Dead), svjetski je prihvaćen kao rijetko koji hrvatski film, dobitnik 4 Zlatne arene na festivalu u Puli 1998. i nagrade Kodak , rekordno gledan na Hrvatskoj televiziji (do 2016. sveukupno preko 5 i pol milijuna gledatelja!) i videu, selekcioniran kao prvi film samostalne Hrvatske u službenoj konkurenciji jednog od sedam priznatih svjetskih festivala "A" kategorije - nominacija Golden Ombu, Mar del Plata 1999. gdje ga je na samom otvorenju festivala i u festivalskoj distribuciji u Argentini gledalo preko 30.000 gledatelja - selekcioniran za službeni program još jednog festivala "A" kategorije - Moskva 1999. Uspješno je bio predstavljen kao hrvatski kandididat za Oscara - za najbolji strani film za 1998., po prikazivanju u kinima Los Angelesa i, prema reakcijama akademičara, slavnih filmaša Hollywooda i hrvatskog iseljeništva, stekao dobru poziciju za nominaciju za najveću filmsku nagradu, te sjajne komplimente Varietya svojim "superiornim izgledom".