Kalmarska unija: razlika između inačica

|vođa1 = [[Margareta I., kraljica DanskeVelika|Margareta I.]] (prva)

'''Kalmarska unija''' ([[norveški]], [[danski]], [[švedski]]: ''Kalmarunionen'') bila je serija personalnih unija između [[1397.]]. i [[1523.]]. godine, koja je ujedinila [[Norveška|Norvešku]], [[Danska|Dansku]] i [[Švedska|Švedsku]] pod jednim monarhom. Svaka zemlja se odrekla svoje suverenosti, ali ne i neovisnosti. [[1523]]. Švedska, nezadovoljna danskom dominacijom, izlazi iz unije formirajući suverenu monarhiju pod [[Gustav I.|Gustavom I.]] Danska ipak kontrolira Norvešku sve do [[1814.]]. godine, koju zatim kontrolira Švedska. Kalmarsku uniju sklopila je danska kraljica [[Margareta I. DanskaVelika]] u švedskom gradu [[Kalmar|Kalmaru]], koji se tada nalazio na švedsko-danskoj granici, pošto su danske i švedske snage pod zajedničkom akcijom pobijedile švedskog kralja [[Albert od Meklenburga|Alberta od Meklenburga]], koji je bio germanskog podrijetla.

Švedska, nezadovoljna danskom dominacijom i njenom politikom ratovanja za dijelove današnje Njemačke, se prvi put buni 1439. Ta buna će biti ugušena, ali ona nova iz 1470. će trajati desetljećima. Na kraju, propast Kalmarske unije dogodit će se 1522. u doba kada se i Švedska i Danska-Norveška nađu u pobuni protiv kralja [[Kristijan II.|Kristijana II.]] koji je 20. siječnja 1523. godine prisiljen na abdikaciju u Danskoj-Norveškoj nakon što je godinu dana ranije izgubio kontrolu nad Švedskom.

Koristeći ovaj opći politički nered u državama Kalmarske unije, Gustav Eriksson regent Švedske i vođa tamošnjih pobunjenika se kruni u lipnju 1523. godine za kralja što predstavlja definitvni kraj Kalmarske unije. Danska će uspjeti održati kontrolu nad Norveškom sve do [[1814.]]. godine koju će potom pod pretnjom Velike Britanije i Švedske biti prisiljena dati ovoj drugoj.