Vuk Karadžić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
[[Datoteka:Вук Стефановић Караџић.око 1850..jpg|mini|Vuk Stefanović Karadžić, oko 1850.]]
 
'''Vuk Stefanović{{fusg|1}} Karadžić''' ([[Tršić (Loznica)|Tršić]], [[7. studenoga]] [[1787]]. – [[Beč]], [[7. veljače]] [[1864.]]), bio je [[Srbi|srpski]] jezikoslovac i reformator [[Srpski jezik|srpskoga]] jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. PoredPokraj jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na [[Velika Srbija|velikosrpski pokret]].<ref>Vuk Karadžić: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona ("Srbi svi i svuda").</ref><ref>[http://hrcak.srce.hr/file/117968 ''Croatica et Slavica Iadertina'', vii/i (2011), str. 201. - 202.] Andrea Sapunar Knežević, Marijana Togonal: Stanko Vraz kao folklorist.<br>"''Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodi oštre polemike s Karadžićem jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske.'' "<br>Sâm je Karadžić poslije napisao u jednom svom djelu da narod u tim hrvatskim krajevima "neće da se zovu Srbima". Vidi u: ''Izvori velikosrpske agresije'' (prir. [[Bože Čović]]), tekst Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda". Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 83.<br>"''...zovu se Srbi, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni od zakona turskoga misle da su pravi Turci... a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive....''"<br>"''mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.''"<br>Indikativno je koliko Karadžić često u tekstu <u>izbjegava</u> spomenuti imenicu ''Hrvati'' i pridjev ''hrvatski'', dok je sve po svom nahođenju proglašavao Srbima.</ref><ref>{{eng oznaka}} [[Tim Judah]], ''"The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia'', 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., ISBN 0-300-08507-9, str. 61. - 62.:{{citat2|But Karadžić's linguistic work also led him to theorise about the nature and identity of the peoples of the southern Balkans. His ideas were to influence the development of a Greater Serbian ideology for many generations to come. (...) Nevertheless Karadžić's ideas were a powerfull boost for the ideology of Greater Serbia. (...) The effect of Karadžić's ideas was to give intellectual backbone to Serbian or more particularly Greater Serbian nationalism."'', [[Tim Judah]], ''The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia'', 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., ISBN 0-300-08507-9, str. 61.-62.}}</ref>
 
== Životopis ==
RođenVuk Karadžić rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u selu [[Tršić (Loznica)|Tršiću]] u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] (danas [[Srbija]]). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena [[Crna Gora]], oblast između sadašnjih općina [[Žabljak]] i [[Šavnik]]), iz sela [[Petnjica (Šavnik, Crna Gora)|Petnjica]], a majka mu je rođena u [[Bratonožići]]ma u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom [[1796.]] godine u [[Loznica|Loznici]] koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u [[manastir]] [[Tronoša|Tronošu]] gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz [[bukvar]]a) i časoslov.<ref name="Bašić">[[Nataša Bašić]], ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Školske novine, Zagreb, 1991., ISBN 86-7457-060-7, [[fusnota]] 1, str. 31.</ref> Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju Prvoga srpskog ustanka, [[1804.]] godine postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]], gdje nastavlja školovanje.<ref name="Bašić"/> Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio [[Lukijan Mušicki]]) gdje je učio srpski, njemački, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam.<ref name="Bašić"/> Pošto nije dobro svladao njemački nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački.<ref name="Bašić"/> U Srbiju se vratio uljeto [[1807.]] godine. Poslije stiže u [[Beograd]] kako bi upoznao [[Dositej Obradović|Dositeja Obradovića]], svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u [[Jadar]] i počeo raditi kao pisar u štabu Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. nastao je njegov prvi poznati spis ''Svidetelstvo''.<ref name="Bašić"/> Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njennjezin đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i [[1808.]] godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju ([[Vlaška (pokrajina)|Vlaška]]), potom u [[Novi Sad]] a nakon toga, uljeto [[1810.]] godine, u [[Budim]].<ref name="Bašić"/> Ujesen iste godine vraća se u Srbiju u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi".<ref name="Bašić"/> S proljeća [[1811.]] godine upravitelj je carinarnice u [[Kladovo|Kladovu]] a [[1812.]] godine u [[Negotin]]u obavlja poslove za [[Karađorđe|Karađorđa]] te u [[Vidin]]u pregovara s Mula-pašom.<ref name="Bašić"/> U svibnju [[1813.]] godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u [[Beč]].<ref name="Bašić"/> U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, "barem od sve muke ne bi li nemecki naučio".<ref name="Bašić"/> U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su [[Hrvati]] prije Karadžića,<ref>[{{Citiranje www|naslov=Franjevci i pretpreporodno doba|url=http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=486&Itemid=101|autor=Fra [[Daniel Patafta]]|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=5. -ožujka Juniorat2018.|arhivurl=http://archive.is/UHMFa|arhivnadnevak=2. Frasrpnja Daniel Patafta, ''Franjevci i pretpreporodno doba'']:{{citat22013.|citat=(...) ''fra [[Lovro Bračuljević|Lovro Brčuljević]] (1685.–1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u '' Opomeni '' uz svoje djelo '' Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi, '', tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je: '' lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori ... Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.''}}, preuzeto 5. ožujka 2013.</ref> a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca [[Johann Christoph Adelung|Johanna Adelunga]], ''Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie''; koje glasi ''Schreib wie du sprichst'' (Piši kako govoriš). Sve biografije o Karadžiću ističu velik utjecaj Kopitara na njegov rad. U početnim koracima Karadžića Kopitar je bio glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s [[Miloš Obrenović|knezom Milošem Obrenovićem]] bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u [[Rusija|Rusiji]], gdje dobiva stalnu mirovinu [[1826.]] godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.
 
Vuk je umro u Beču 1864. godine. NjegoveNjegovi kostiposmrtni preneseneostatci preneseni su u Beograd [[1897.]] godine i s velikim počastima pokopanepokopani u Sabornoj crkvi, poredpokraj Dositeja Obradovića.
 
== Filološki rad ==
Redak 12:
 
Ta je reforma počela u ranome razdoblju, prije [[1814.]] godine, kada je tiskana prva srpska gramatika, Karadžićeva ''Mala srbska pismenica'', u kojoj je u dobroj mjeri već prihvatio slovopisna rješenja [[Sava Mrkalj|Save Mrkalja]] iz [[1810.]] godine. Karadžić je dosta brzo, već pri pojavi ''Srpskog rječnika'', formulirao svoj nacionalnojezični program. Iako je među srpskim piscima ranijega razdoblja (npr., kod Gavrila Venclovića) bilo djela pisanih srpskim vernakularom, Vuk je Karadžić prvi izgradio načela novoga srpskog [[standardni jezik|standardnog jezika]]. Osnovna načela Karadžićeve reforme mogu se sažeti u tri točke:
* izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
 
*prekid prijekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
*izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama;
* i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
 
*prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju;
*i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika.
 
Iako je vrjemenom sve bolje upoznavao srpsku jezičnu i književnu baštinu, od [[Srbulje|srbulja]] do hagiografskih djela iz doba srednjega vijeka, postojećih u kasnijim prijepisima, Karadžić je bio otprije svjestan kako tradicija staroslavenskoga jezika srpske suvrsti nije njegov glavni problem, kao ni uvezeni ruskocrkveni jezik koji se ukorijenio u liturgiji- već [[slavenosrpski jezik]], križanac ruskocrkvenoga i govornoga jezika vojvođanskih građanskih klasa, na kojem je već postojalo nezanemarivo književno stvaralaštvo, i čiji su protagonisti (Milovan Vidaković, Miloš Svetić), uz potporu patrijarha Stracimirovića, bili glavni Vukovi protivnici.
 
Bit spora nije ležala u akademskim nijansama, nego u samodefiniciji srpske nacionalne kulture toga doba. Ukratko: iako se veoma često, poglavito u popularizatorskim djelima i širokim krugovima, srž Karadžićeve jezične preoblike traži u grafijskoj i pravopisnoj promjeni, to je tek tehnički vid njegova prevrata. Glavna razlučnica spora bješe u tom što je Karadžić, u općem smjeru djelovanja, jezik oblikovao prema idealiziranom uzoru srpskih seoskih govora, kao i to što se dio njegovih jezikoslovnih inovacija ili oslanjao ili bio na crti već postojećih ostvarenja hrvatske jezične kulture. Sam je Karadžić tijekom rada dotjerivao jezični izraz, jer je bio svjestan kako nema ujednačenoga govora koji bi mogao biti jednostavno «prepisan», no ostaje činjenica da je njegov ustrajni i strpljivi terenski rad u bilježenju narodnih poslovica, pjesama i priča (ne samo srpskih, nego i hrvatskih, crnogorskih i bošnjačko-muslimanskih), ali samo pod [[Srbi|srpskim]] imenom,<ref name="Bratulić">[[Josip Bratulić]], ''O hrvatskom identitetu, neposredno''. '''<tt>U zborniku:</tt>''' Romana Horvat, gl. ur., Zorislav Lukić i Božo Skoko, ur., ''Hrvatski identitet (zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanog u Palači Matice hrvatske, 7. i 8. svibnja 2009.)'', Zagreb : Matica hrvatska, 2011., ISBN 978-953-150-920-6, str. 9. – 24., <span class="plainlinks">[http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/hrvatskiidentitet/$File/hrv.%20identitet%20007.pdf/hrv.%20identitet%20007.pdf URL]</span> {{pdf}}
{{Citat|Redovito se ističe da su tiskane deseteračke Kačićeve pjesme potakle Vuka Stefanovića Karadžića ne samo da promijeni svoje dotadašnje shvaćanje »narodnih« pučkih deseteračkih pjesma, iznimnih uzleta duha, kao niže duhovne djelatnosti, nego da ih započne i zapisivati i organizirati njihovo bilježenje, skupljanje i objavljivanje, ali samo pod srpskim imenom.|str. 15.}}</ref> bio pokazatelj folklorističke usmjerbe cijeloga njegova rada, a taj segment je i bio metom kritika obrazovanih slojeva. Naime, govorni jezik priprostog puka nema razvijen intelektualni ni misleni rječnik, pa su mu protivnici prigovarali da osiromašuje srpski jezik. Ta je zamjerka imala smisla, no samo kratkoročno. Budući da srpska uljudba nije imala razvijene i ukorijenjene tradicije na vernakularu, a slavenosrpski križanac je bio potpuno umjetan jezik kojim ne samo što nije govorio nitko, nego i bez gramatičkih pravila, te i principa po kojima bi se napravila takva pravila, jedini put u budućnost je vodio preko rušenja tadašnje vladajuće jezične kulture. U tom pothvatu nije nedostajalo nihilizma, no, nije se ni mogao svesti jedino na razorno djelovanje: srpska narodna poezija pokazala se mostom koji vodi od pamćenja na srednjovjekovnu kulturu i uspostavlja kontinuitet na razini narodnih i vjerskih simbola identifikacije. Glede pak optužbi da Karadžić profilom svojim reformi želi Srbe pokatoličiti (jer je nemali dio njegovih odredaba već postojao u hrvatskim i katoličkim pisanim djelima, književnim i leksikografskim), osim vidljive nebuloznosti takovih inkriminacija, zanimljivim ostaje pitanje u kojoj su mjeri hrvatska (slovinska, ilirska) djela utjecala na njegovu jezičnu stilizaciju. Za sada, sa sigurnošću se može reći da jesu, no stupanj utjecaja je teško odrediti: Vuk je posjedovao više hrvatskih leksikografskih djela (rječnike i slovnice [[Ardelio Della Bella|Della Belle]], [[Jakov Mikalja|Mikalje]], [[Ivan Belostenec|Belostenca]], [[Joakim Stulli|Stullija]]),<ref>[[Leopold Auburger]], [http://www.scribd.com/doc/77949823/Leopold-Auburger-Hrvatski-jezik-i-serbokroatizam Leopold Auburger, ''Hrvatski jezik i serbokroatizam''], Maveda-HFDR, Rijeka, 2009., ISBN 978-953-7029-14-2, str. 63.:{{citat2|52 ''Tako je i jezična građa srpsko-njemačko-latinskoga'' Srpskoga rječnika ''Vuka Karadžića (¹1818., ²1852.) najvećim dijelom preuzeta iz hrvatskih rječnika koje mu je nabavio Jernej Kopitar, naime iz rječnika: Ardelia della Belle (1655. – 1737.), Ivana Belostenca (? 1594. – 1675.), Jurja Habdelića (1609. – 1678.) za latinske prijevodne ekvivalente, Franje Sušnika (1686. – 1739.) i Andrije Jambrešića (1706. – 1758.), Jakova Mikalje alias Jacobusa Micalie, odn. Micaglie (1601. – 1654.), Josipa Voltića (1750. – 1825.) alias Jose Voltiggia, kao i iz najopsežnijega rječnika 18. i 19. st., naime rječnika Joakima Stulića alias Stullia (1729. – 1817.);'' (...)}}, preuzeto 5. ožujka 2013.</ref> te književna djela pretežno slavonskih pisaca ([[Matija Antun Relković|Relkovića]], Kanižlića, Ivanošića), te pokojega dubrovačkog (kasnija izdanja [[Ivan Gundulić|Gundulića]]) - no, vjerojatno je najbliže istini da je našao u njima određen broj rješenja koja je uporabio u stilizaciji svoga oblika jezika, no i to da je opći smjer hrvatskoga jezikoslovlja i književnosti bio stran njegovu duhu koji je idealizirao pučki idiom, te u cjelini odbijao «gospodski» ili «varoški» oblik jezika - makar taj nastao i na štokavskom vernakularu. Spoznaja da je Karadžićevu slovopisnu i pravopisnu reformu zacrtao, pa i u detaljima osmislio Jerner Kopitar bila je poznata u srpskoj javnosti <ref> [[Jovan Skerlić:]], "''Istorija nove srpske književnosti"'', Beograd, 1914.</ref>, no vremenom je pala u zaborav.
 
=== Pansrpska ideologija ===
Line 35 ⟶ 32:
 
=== Utjecaj hrvatske književne i jezične baštine ===
Pitanje utjecaja hrvatske književnojezične baštine i suvremenika na Kopitar-Karadžićev jezični model bilo je aktualno od samoga početka toga projekta, no interes za to jače je oživio tek potkraj 20. stoljeća, tijekom raspada Jugoslavije, budući da ta tema bijaše tabuizirana zbog nekoliko silnica, a u srži joj leži pretenzija srpskoga nacionalizma na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu: budući da je u vizuri velikosrpskoga nacionalizma hrvatski jezik samo derivat srpskoga (utjecaj teza rane slavistike Dobrovskog, Kopitara, Šafarika, Miklošiča), iznošenje podataka i istraživanje tijekova Karadžićeve jezične standardizacije, te činjenica ukazujućih na to kako su mnogi hrvatski auktori utjecali na taj jezični tip konačno je smjeralo tomu da ukaže na to da je srpski jezik "mlađi" od hrvatskoga i da svoju modernu fizionomiju duguje, u nemaloj mjeri, hrvatskomu korpusu. U sljedećim <ref> Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991.; Mario Grčević:Hrvatski udjel u Karadžićevu prijevodu Novoga zavjeta http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501; Mario Grčević:Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345</ref> je djelima utvrđeno:
 
* Kopitar je Karadžiću stilizirao pravopis ponajviše po uzoru na [[Andrija Kačić Miošić|Kačićeva]] djela, te djela dubrovačkih autora u kojima je prevladavao fonološki pravopis (izsjeći>isjeći, razstaviti>rastaviti, razpad>raspad, gostba>gozba, radostno>radosno,težko> teško, sladko>slatko, devetdeset>devedeset..), no u nekim je detaljima otišao i dalje, jer su, n.pr., [[Dominko Zlatarić|Zlatarić]] i [[Marin Držić|Držić]] pisali odprije,nadkrili, predka, obstoji,..., dok u "Srpskom rječniku" iz 1818. nahodimo načelo pisanja: otprije, natkrili, pretka,opstoji
 
* u "Srpski rječnik" iz 1818., a još više u onaj iz 1852., ušlo je mnogo riječi iz hrvatskih dopreporodnih rječnika. Pritom valja napomenuti da je Karadžić uglavnom rabio pučke riječi- posve u skladu s ideologijom idealiziranoga "narodnoga jezika", pa nije uveo pojmove iz intelektualne sfere, niti civilizacijskoga nazivlja koje se baš u to doba, napose u prijelomnom rječniku [[Ivan Mažuranić|Mažuranića]] i [[Jakov Užarević|Užarevića]]: "Němačko-ilirski slovar", 1842., stvaralo ubrzanim tempom. Također, nasuprot jezičnom čistunstvu hrvatskih jezikoslovaca i pisaca, Karadžićev purizam bio je poglavito uperen potiv rusizama i crkvenoslavizama vrlo zastupljenih u slavenosrpskome jeziku. Prema turcizmima i orijentalnim islamizmima Karadžić je bio ravnodušan.
* poznata su Karadžićeve izjave koje ukazuju da se naslonio na tradiciju hrvatskoga štokavskoga pisanja: "Svi Slavenski narodi kromě Serbalja vostočnog' věroispovědanija imaju svoje Rěčnike.Mi ga sami trebamo...Ja sam takovij Rěčnik preduzeo, i već skupio. On će pomenutim' potrebama udovletvoriti. Soderžavaće sve Serbske rěči, koe se nalaze u Rěčnicima: Kurcbekovom'(koi e samo imenom Serbskij), Dellabelli, Belostencu, Jambrešiću, Stulliju, Voltičžiu, Hajmu; a imaće jošt' ednu tretinu pravih Srbskih' rěčij, koe se ni u ednome, ot rečenih Rěčnika, ne nalaze. ("U Fruškogorskom' Monastiru Šišatovcu 20ga Marta 1816.; Sabrana dela Vuka Karadžića, 2. tom, Prosveta, Beograd, 1966.: "Objavlenie o serbskome rěčniku"); "{Srbi s pisanjem na narodnom jeziku} nisu uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka dok su braća zakona Rimskoga,osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali u šesnaestome vijeku u najveći jek!! (V.S. Karadžić: Skupljeni gramatički i polemički spisi, III., 1896., Beograd, str. 260.); "“DaDa sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik." (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović KaradžićKaradžić”)
 
* poznata su Karadžićeve izjave koje ukazuju da se naslonio na tradiciju hrvatskoga štokavskoga pisanja: "Svi Slavenski narodi kromě Serbalja vostočnog' věroispovědanija imaju svoje Rěčnike.Mi ga sami trebamo...Ja sam takovij Rěčnik preduzeo, i već skupio. On će pomenutim' potrebama udovletvoriti. Soderžavaće sve Serbske rěči, koe se nalaze u Rěčnicima: Kurcbekovom'(koi e samo imenom Serbskij), Dellabelli, Belostencu, Jambrešiću, Stulliju, Voltičžiu, Hajmu; a imaće jošt' ednu tretinu pravih Srbskih' rěčij, koe se ni u ednome, ot rečenih Rěčnika, ne nalaze. ("U Fruškogorskom' Monastiru Šišatovcu 20ga Marta 1816.; Sabrana dela Vuka Karadžića, 2. tom, Prosveta, Beograd, 1966.: "Objavlenie o serbskome rěčniku"); "{Srbi s pisanjem na narodnom jeziku} nisu uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka dok su braća zakona Rimskoga,osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali u šesnaestome vijeku u najveći jek!! (V.S. Karadžić: Skupljeni gramatički i polemički spisi, III., 1896., Beograd, str.260); "“Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik." (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić)
 
Ove iskaze valja promotriti u surječju stvaranja suvremenoga srpskoga standarda: Kopitar i Karadžić su se u koncepciji pravopisa i, većim dijelom, izboru riječi, naslonili na već postojeću hrvatsku rječničarsku i gramatičku tradiciju, te jezik književnosti. No, budući da je idolizacija "narodnoga jezika" imala prevagu, u Karadžićev korpus nisu ušle već postojeće riječi iz strukovnoga ili znanstvenoga nazivlja; sama je slovopisna reforma bila borba unutar srpske kulturne elite, budući da je većina Hrvata ionako pisala na nekom tipu latinice. Štetan je utjecaj na suvremeni hrvatski jezik, preko tzv. "hrvatskih vukovaca" poput [[Tomo Maretić|Maretića]] izvršila folklorizacija jezika koja je u velikoj mjeri smanjila uporabu participa i, susljedno, povećala broj zavisnih rečenica. Stoga se, zaključno, može reći da je hrvatski utjecaj na Karadžićev jezični model bio vrlo znatan, no nije se poklapao u nekim ključnim dijelovima (oslon na tradiciju prema prijekidu s tradicijom), a u za Srbe iznimno važnom dijelu slovopisne reforme sveo se jedino na Karadžićevo prihvaćanje grafema /ć/ iz [[Hrvatska ćirilica|bosančice]].
Line 62 ⟶ 56:
 
== Bilješke ==
#{{fusd|1}}''Patronimik Stefanović dodao je svome imenu sâm Karadžić.''<ref name="Bašić"/>
 
== Izvori ==
Line 70 ⟶ 64:
{{Commonscat|Vuk Karadžić}}
{{wikicitat}}
* [[Mario Grčević|Grčević, Mario]], ''Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme'' // ''Filologija'', br. 53., (2009.), str. 1. - 53. {{Hrčak|id=68919}}
* [http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1676 Krležijana: Karadžić, Vuk Stefanović]
 
{{GLAVNIRASPORED:Karadžić, Vuk}}
[[Kategorija:Srpski književnici]]