|
Kada je [[1730.]] godine umro [[Popis ruskih vladara|ruski car]] [[Petar II., ruski car|Petar II.]], [[dinastija Romanov]] je izurmla u muškoj lozi. Naslijedila ga je rođakinja [[Ana, ruska carica|Ana]], kći cara [[Ivan V., ruski car|Ivana V.]] (1682.-1696.) koja je vladala [[Rusko Carstvo|carskom Rusijom]] do smrti [[1740.]] godine. Nju je naslijedila [[Elizabeta, ruska carica|Elizabeta]], kći cara [[Petar I. Aleksejevič Romanov|Petra I. Velikog]] (1682.-1725.), čijom se smrću [[1761.]] godine ugasila dinastija i u ženskoj liniji.
Problem nasljeđivanja ruskog carskog prijestolja razriješen je tako što je kruna predana [[Petar III., ruski car|Karlu Petru Ulriku od Holstein-Gottorpa]] († 1762.), sinu velike kneginje Ane Petrovne († 1728.) i vojvode Karla Fridrika od Holstein-Gottorpa (†1739.), koji je postao ruski car pod imenom ''Petar III.''' Iako je vladao vrlo kratko, ostavio je sina [[PavlePavao, ruski car|Pavla]], čime je osiguran daljnji opstanak dinastije, ali budući da je bio maloljetan, njegova majka [[Katarina II. Velika|Katarina II.]] proglašena je caricom i vladala je sve do [[1796.]] godine. U ratovima protiv [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]] dobila je [[Crno more|crnomorsku obalu]] d Dnjepra do Dnjestra te je [[1793.]] godine osnovala luku [[Odesa|Odesu]], dok je [[1783.]] godine stekla područja oko Azovskog mora s [[Krim]]om i Kerčkim vratima.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30843 Katarina II. Velika - Hrvatska enciklopedija]</ref> U savezu s Austrijom i Pruskom izvršila je tri podjele [[Poljska|Poljske]], kojima je osigurala približno dvije trećine ukupnog teritorija nekadašnje poljske države.
Dana [[5. travnja]] [[1797.]] godine, car PavlePavao (1796.-1801.) donio je novi zakon o nasljeđivanju prijestolja kojim je definirao redosljed nasljeđivanja unutar dinastije Romanov. Poslije uspješno izvršenog [[atentat]]a na cara Pavla, carsku krunu preuzeo je njegov sin, [[Aleksandar I., ruski car|Aleksandar I.]] koji je vladao do smrti [[1825.]] godine. Uspješno je ratovao protiv Osmanskog Carstva (1806.-1812.) i [[Švedska|Švedske]] (1808.-1809.) te je priključio Rusiji [[Gruzija|Gruziju]] (1801.), [[Finska|Finsku]] (1809.), [[Besarabija|Besarabiju]] (1812.) i [[Azerbajdžan]] (1813).<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1527 Aleksandar I. - Hrvatska enciklopedija]</ref> Poslije [[Napoleon]]ove katastrofe u Rusiji [[1812.]] godine, Aleksandar I. preuzeo je vodeću ulogu u antifrancuskoj koaliciji europskih sila. Bio je jedan od glavnih inicijatora [[Sveta alijansa|Svete alijanse]] i protivnik [[revolucija|revolucionarnih pokreta]] u [[Europa|Europi]].
Za vladavine cara [[Nikola I., ruski car|Nikole I.]] (1825.-1855.) nastavljena je apsolutistička vladavina u zemlji. U vanjskoj politici car se obračunavao s revolucionarnim i oslobodilačkim pokretima u [Poljskoj i [[Ugarska|Ugarskoj]], a u ratovima protiv [[Osmanlije|Osmanlija]] uspio je ostvariti utjecaj nad područjem [[Balkan]]a, gdje je pomogao oslobođenje [[Grčka|Grčke]] i stavio pod rusku zaštitu [[Vlaška|Vlašku]], [[Moldavija|Moldaviju]] i [[Srbija|Srbiju]] te ostvario teritorijalno proširenje na Crnom moru i kontrolu plovidbe na ušću [[Dunav]]a.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43794 Nikola I. - Hrvatska enciklopedija]</ref>
Nakon smrti cara [[Aleksandar II., ruski car|Aleksandra II.]], koji je bio ubijen u atentatu [[1881.]] godine, carsko prijestolje nasljedio je njegov sin [[Aleksandar III., ruski car|Aleksandar III.]] († 1894.), a njega njegov sin [[Nikola II., ruski car|Nikola II.]] († 1917.), koji je bio posljednji ruski car.
|
