Venera: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 77.46.169.91 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika BrunoHP
Oznaka: brzo uklanjanje
Redak 34:
Venerina atmosfera 50 je puta gušća od [[Zemljina atmosfera|Zemljine]], sadrži 96,5% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] i 3,5% [[dušik]]a; manjinski su sastojci [[ugljikov monoksid]], [[argon]], [[voda]], [[sumporov dioksid]], [[kisik]], [[klorovodik]], [[fluorovodik]]. [[Tlak]] pri tlu iznosi 90 · 10<sup>5</sup> [[Pa]], a [[temperatura]] 733 [[Kelvin|K]] (460 [[celzij|°C]]), što je posljedica [[Efekt staklenika|stakleničkog učinka]]. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza ([[albedo|albeda]]) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]] nalazi se na visini od 50 do 65 [[kilometar]]a i neproziran je; [[oblaci]] naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je [[vjetar|vjetra]] na tlu oko 1 [[Metar u sekundi|m/s]]. Na vrhu oblaka [[brzina]] je vjetra do 300 [[Kilometar na sat|km/h]], pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
 
Venerin [[reljef]] sastoji se pretežno od blagih [[nizina]], iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi [[vulkan]]i, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih [[krater]]a. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi [[lava|lave]] pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih [[krater]]a, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. ''Alpha Regio'' i ''Beta Regio''). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. ''Maxwell Montes''), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. [[Topografija]] se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama [[Spektrometar |spektrometrima]], čini [[bazalt]] i [[granit]]. Mineralni sastav tla nije poznat. [[Erozija]] je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, [[eol]]ska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema [[Tektonika ploča|tektonike ploča]] ni [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. <ref> '''Venera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64246] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije [[Sunce|Sunca]] i [[Mjesec]]a.
 
Redak 47:
[[datoteka:Maat Mons on Venus.jpg|mini|desno|300px|''Maat Mons'' je najveći [[vulkan]] na Veneri i visok je oko 8 kilometara.]]
[[datoteka:Terestial planets comparisons.jpg|mini|desno|300 px|Usporedba veličina [[Merkur]]a, Venere, [[Zemlja|Zemlje]] i [[Mars]]a.]]
[[Atmosfera]] Venere sastoji se najvećim delomdijelom od [[ugljikov dioksid|ugljenikovogugljikovog dioksida]] (96%) i [[dušik]]a (3%). Ostalih 1% čine [[sumporov dioksid]], [[vodena para]], [[ugljikov monoksid|ugljen monoksid]], [[argon]], [[helij]], [[neon]], [[ugljikov sulfid]], [[klorovodik]] i [[fluorovodik]]. [[Oblaci]] se sastoje od [[aerosol]]a [[Sumporna kiselina|sulfatne kiseline]]. Aerosoli se pri višoj temperaturi isparavaju, podižu uzlaznim strujanjima i na nižoj temperaturi opet [[Ukapljeni plin|ukapljuju]]. Kemijski sastojci atmosfere veoma su pogubni i otrovni, i u njoj se mogu javljati [[oborine]] od najkorozivnijih [[kiselina]]: sulfatne, klorovodične, fluorovodične. Vode ne može biti u obilju zbog [[Higroskopnost|higroskopičnosti]] sulfatne kiseline; atmosfera je veoma "suha". Ako je [[voda|vode]] nekada bilo, vodena se para u višim slojevima pod djelovanjem [[Sunčeva svjetlost|Sunčeve svjetlosti]] rastavljala na sastavne dijelove, a [[vodik]] se oslobađao u [[svemir]]. Homosfera se diže do 150 [[metar|km]]. Miješanje atmosfere podržavano je danju grijanjem odozdo, a noću hlađenjem odozgo. Najviši dijelovi atmosfere sastoje se gotovo isključivo od vodika; vodikov ovoj zapažen je oko planeta do visine od 20 000 km.
 
[[Atmosferski tlak]] na površini Venere iznosi 9,32 M[[Pa]], što je 90 puta više od tlaka na površini [[Zemlja (planet)|Zemlje]]. Velika količina ugljikovog dioksida stvara [[efekt staklenika|staklenički učinak]], zbog čega temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464 [[celzij|°C]]. Tako je površina Venere toplija od površine [[Merkur (planet)|Merkura]], iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Zahvaljujući učinku staklenika, Venerina atmosfera je velik [[Toplinski kapacitet|toplinski spremnik]]. Gibanje atmosfere veoma učinkovito smanjuje temperaturne razlike nastale na jednakim razinama. Blizu tla, [[ekvator]]ska područja imaju svega nekoliko stupnjeva višu temperaturu nago polarna područja. U oblacima, razlike temperatura dostižu desetak stupnjeva. Dnevne promjene temperature iznose dvadesetak stupnjeva. Najvišu temperaturu ima točka bliža večernjoj [[sumračnica|sumračnici]], a najnižu točka na noćnoj strani bliža jutarnjoj sumračnici. Godišnjih razlika, zbog malog priklona osi i gotovo kružne staze, uopće nema.
Redak 100:
Vrijeme Venerinog prijelaza 1631. predvidio je [[Johannes Kepler]]; njegove je proračune usavršio [[Jeremiah Horrocks]], koji je prijelaz motrio 1639. metodom projekcije, što i danas prakticiraju [[Amaterska astronomija|amateri]]. Prijelazi nisu potpuno vidljivi s cijele Zemlje, tj. prijelaz Venere ne mogu vidjeti promatrači iz onih dijelova Zemlje na kojima je u vrijeme prijelaza noć. Venerin je prijelaz kroz povijest bio popraćen velikom mobilizacijom [[znanstvenik]]a i opreme i organiziranjem ekspedicija i međunarodnih suradnji kako bi se promatrao iz različitih dijelova svijeta. [[Ruđer Bošković]] je za britanski ''Royal Society'' sudjelovao u organiziranju dviju takvih ekspedicija ([[Istanbul]] 1761. i [[Kalifornija]] 1769.). Venerini prijelazi poslužili su za određivanje Sunčeve [[paralaksa|paralakse]], odnosno udaljenosti Zemlje od Sunca (prema metodi [[Edmond Halley|Edmonda Halleyja]]), zatim za procjenu Venerina [[promjer]]a, a pri prijelazu 1761. [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] zapazio je Venerinu [[atmosfera|atmosferu]].
 
Prije prvih preciznih [[kronometar (sport)|kronometara]], Venerin prijelaz promatrao se i radi određivanja mjesnoga meridijana ([[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]]). Tako je i ekspedicija [[James Cook|Jamesa Cooka]] s pomoću promatranja Venerina prijelaza 1769. precizno odredila položaj [[Tahiti]]ja. <ref> '''Venerin prijelaz (Venerin tranzit)''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64250] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Povijest ljudskog istraživanja ==