Bleiburška tragedija: razlika između inačica

Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 "neprijateljskih vojnika", a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno. Prema kazivanju partizanskih časnika koji su sudjelovali u događajima na Bleiburgu i koje zapisuje slovenski književnik France Strle u svojoj knjizi iz 1977. godine, međutim, na dio "neprijatelja" koji u 20 - minutnom roku koji su im ostavili Britanci nisu istaknuli bijele zastave - a koje se "neprijateljsko" ljudstvo u velikoj masi nalazilo ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, otvorena je iz mitraljeza vatra u trajanju od 15 do 20 minuta; očevici, čije iskaze prenosi Strle, nazivaju rezultat te mitraljeske paljbe "masakrom". Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62389 Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu], Martina Grahek Ravančić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008., str. 856-857</ref>

Milan Basta - tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja [[Lika|Like]], gdje je 1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu - piše 1980. godine o "predaji 100.000 Pavelićevih vojnika"; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. O ubijanju zarobljenih "Pavelićevih vojnika" Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj knjiziiknjizi koja se u prvom redu bavi završnim operacijama u travnju i svibnju 1945. godine na čak 89 mjesta koristi on riječ "pokolj" - ali svaki pojedini put govoreći o zločinima koje su ranije tijekom ratnih godina činili "Pavelićevi vojnici".<ref>[http://www.znaci.net/00003/504.pdf "Rat je završen 7 dana kasnije"], Milan Basta, 1980. god., str. 11 i 356</ref>

Dominik Vuletić u radu “Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše: “Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste, Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikom represivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna s neprijateljem... Organizacija koja je bila zadužena u najvećoj mjeri za provođenje totalitarne i represivne politike jest [[UDBA|OZNA]] odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda. Ta organizacija bila je glavni nositelj i provoditelj zločina. OZNA je osnovana osnovana odlukom Josipa Broza Tita od 13. svibnja 1944. god. Vrlo brzo stvorena je široka mreža suradnika OZNE sa svim jugoslavenskim postrojbama. Pritom se oslanjalo na vojno ustrojstvo jugoslavenskih snaga gdje je svaka jedinica uz redovnoga vojnog zapovjednika imala i političkog komesara. Takvo ustrojstvo preneseno je iz Staljinova modela reorganizacije Crvene armije tridesetih godina... Na čelu OZNE nalazio se načelnik koji je bio sve od njezina utemeljenja Aleksandar Ranković... Ranković u funkciji načelnika OZNE izravno je podređen Josipu Brozu Titu i između njih nema posrednika. Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom... O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa... 51. divizija, postrojba koja se našla u Bleiburgu dio je III. armije... 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III. jugoslavenskom armijom dobili su 17. i 18. svibnja nakon izvršenja bleiburških zločina i sprovođenja izručenih vojnika i civila natrag u Sloveniju od samog Tita nove vojne zadatke (budući da je bila riječ o najisturenijim jugoslavenskim postrojbama) glede napetosti sa zapadnim saveznicima te su ih odmah izvršile. Dakle, ne može biti sumnje da je Josip Broz Tito imao punu efektivnu kontrolu nad postrojbama koje su sudjelovale u zločinima.“<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/33854|title=Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina|author=Dominik Vuletić|date=prosinac 2007.|work=https://hrcak.srce.hr|language=|publisher=Pravnik : časopis za pravna i društvena pitanja, Vol.41 No.85 Prosinac 2007.|accessdate=12. svibnja 2018.}}</ref>