Bleiburška tragedija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 2:
'''Pokolj u Bleiburgu''' je [[ratni zločin]] i [[zločin protiv čovječnosti]] kojeg je počinila [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenska armija]]. Početak ove tragedije dogodio se [[15. svibnja]] [[1945]]. kada su se [[Hrvatske oružane snage|Hrvatska vojska]] i civili počeli povlačiti (vidi članak [[svibanjska katastrofa]]) prema Britanskoj vojsci kod [[Bleiburg (grad)|Bleiburga]] u austrijskog pokrajini [[Koruška (austrijska savezna država)|Koruškoj]]. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.
Prema izvještaju štaba 12. divizije JA sačinjenom odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 "neprijateljskih vojnika", a njih 27 (ne 27 tisuća: 27 vojnika) je ubijeno. Prema kazivanju partizanskih časnika koji su sudjelovali u događajima na Bleiburgu i koje zapisuje slovenski književnik France Strle u svojoj knjizi iz 1977. godine, međutim, na dio "neprijatelja" koji u 20 - minutnom roku koji su im ostavili Britanci nisu istaknuli bijele zastave - a koje se "neprijateljsko" ljudstvo u velikoj masi nalazilo ispod brežuljaka koje su zaposjeli partizani, otvorena je iz mitraljeza vatra u trajanju od 15 do 20 minuta; očevici, čije iskaze prenosi Strle, nazivaju rezultat te mitraljeske paljbe "masakrom". Podatke o broju žrtava tog masakra Strle ne iznosi.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62389 Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu], Martina Grahek Ravančić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008., str. 856-857</ref>
Snage [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske armije]] su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje pod svojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovim zločinima [[Pokolj u Teznom|kod Teznog]], [[Pokolj na Kočevskom Rogu|na Kočevskom Rogu]], [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Maceljskoj šumi]], te na mnogo drugih manjih stratišta.
Milan Basta - tada politički komesar 51. vojvođanske divizije (inače podrijetlom s područja [[Lika|Like]], gdje je 1941. godine bio pristupio partizanima) i sudionik pregovora o predaji na Bleiburgu - piše 1980. godine o "predaji 100.000 Pavelićevih vojnika"; još oko 20.000 vojnika NDH da se predalo na drugim mjestima. O ubijanju zarobljenih "Pavelićevih vojnika" Basta ne govori baš ništa: on doduše u svojoj
[[Datoteka:Gedenkstätte für die Opfer des Massakers von Bleiburg.jpg|mini|300px|Spomenik bleiburškim žrtvama]]
'''Bleiburg''' je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od [[jugokomunisti|komunističkih]] pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom '''Bleiburški pokolj''' označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u [[Hrvatsko iseljeništvo|hrvatskoj iseljeničkoj]] literaturi nazvano '''[[Križni put]]''' (ponekad u množini, ''Križni putevi''), pa je danas izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj (vidi članak [[Križni put (1945.)]]).
Redak 166:
Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani prilično jasno poručio: „''Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.''“<ref>[["Simbol svih hrvatskih stradanja"]], Zorislav Lukić za "Vijenac" Matice hrvatske br. 474, 3. svibnja 2012.</ref>
Dominik Vuletić u radu “Kazenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“ piše: “Odgovornost zapovjednika i ostalih najodgovornijih časnika na terenu poput Baste, Ostojića ili Dubajića nikako se ne smije promatrati izolirano. Oni su bili kotači u velikom represivnom stroju jugoslavenskoga komunističkog aparata. Pritom nisu postupali na svoju ruku, bez obzira što su neki od njih poput Baste imali dosta prostora za autonomiju, već su izvršavali naređenja i slijedili opći režimski smjer najokrutnijeg obračuna s neprijateljem... Organizacija koja je bila zadužena u najvećoj mjeri za provođenje totalitarne i represivne politike jest [[UDBA|OZNA]] odnosno Odjeljenje za zaštitu naroda. Ta organizacija bila je glavni nositelj i provoditelj zločina. OZNA je
== Hrvatska stradanja u brojkama ==
|