Razlika između inačica stranice »Ozonske rupe«

Dodano 2.160 bajtova ,  prije 1 godinu
rev. na 10:07, 19. veljače 2016.‎
(rev. na 10:07, 19. veljače 2016.‎)
{{stilska dorada}}
[[Datoteka:NASA and NOAA Announce Ozone Hole is a Double Record Breaker.png|mini|desno|300px|Slika najveće ozonske rupe nad [[Antarktika|Antarktikom]] ikad snimljena (rujan 2006.)]]
 
[[Datoteka:Ozone cycle.svg|mini|desno|300px|[[Chapmanov ozonski ciklus]].]]
[[Datoteka:Min ozone.jpg|mini|desno|300px|Najniže vrijednosti ozona, mjerene sa satelitom TOMS, svake godine u ozonskim rupama.]]
 
'''Ozonske rupe''' su područja izrazito prorijeđena [[Stratosfera|stratosferskog]] [[Ozonski omotač|ozona]], koja se od kraja 1970-ih pojavljuju iznad [[Polarna regija|polarnoga predjela]] [[Južna polutka|južne polutke]] u proljeće (rujan, listopad), a od konca 1980-ih potkraj proljeća i iznad polarnih predjela [[Sjeverna polutka|sjeverne polutke]] ([[Kanada]], [[Sjeverna Europa|sjever Europe]] i [[Sjeverna Azija|Azije]]). Kroz ozonske rupe do Zemljine površine prodire dio [[Ultraljubičasto zračenje|ultraljubičastoga zračenja]] što bi ga inače zaustavio [[ozonski omotač]]. Ozonske rupe nastaju ponajprije zbog ispuštanja u stratosferu industrijski proizvedenih plinovitih [[Halogeni elementi|halogeniranih]] [[ugljikovodici|ugljikovodika]], poznatih pod trgovačkim nazivima [[freon]]i i [[haloni]]. Oni se u [[atmosfera|atmosferi]] razgrađuju tek na velikim visinama pod utjecajem [[zračenje|zračenja]] velike energije. Oslobođeni radikali halogenih elemenata ([[fluor]], [[brom]], [[klor]]) razgrađuju [[molekule]] [[ozon]]a vezujući se s jednim od njegovih [[atom]]a [[kisik]]a. Tako nastaje molekula kisika i nestabilan spoj koji se ubrzo raspada na kisikov atom i na halogene radikale, koji su tada spremni za nove [[Kemijska reakcija|kemijske reakcije]]. Jedan halogeni radikal može razoriti 100 000 molekula ozona prije nego što se vrati u [[troposfera|troposferu]].
Ozonske rupe nastaju kad Bog porine njegovu kobasu kroz ozonski plašt
 
U [[Montrealski protokol|Montrealu je 1987. potpisan protokol]] kojim se predviđalo 50%-tno smanjenje proizvodnje freona do 1998. Međutim, istraživanja su pokazala oštećenja ozonskog omotača veća od očekivanih, pa je od 1996. proizvodnja freona u svijetu gotovo potpuno obustavljena. Kako pokazuju najnovija mjerenja, količine klora i broma u stratosferi vrlo se sporo smanjuju, pa se predviđa da bi se ozonski omotač mogao do 2050. vratiti u onakvo stanje u kakvom je bio prije 1980. <ref> '''ozonske rupe''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46029] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.</ref>
kisele kiše nastaju dok bog cjedi limune
 
==Chapmanov ozonski ciklus==
:ClO + O<sub>3</sub> → Cl + 2 O<sub>2</sub>
 
Djelovanjem tog procesa smanjuje se količina ozona u stratosferi. Otkriven je i čitav niz drugih kemijskih procesa koji razaraju ozon. Atom broma još i više razara ozon od klora, samo ga ima u manjoj količini u stratosferi. <ref> Newman Paul A.:, chapter=Chapter 5: "Stratospheric Photochemistry Section 4.2.8 ClX catalytic reactions" [http://www.ccpo.odu.edu/SEES/ozone/class/Chap_5/index.htm], publisher=NASA Goddard Space Flight Center Atmospheric Chemistry and Dynamics Branch, 2011.</ref> <ref> [http://www.eoearth.org/article/] "Stratospheric_Ozone_Depletion_by_Chlorofluorocarbons_(Nobel_Lecture)", Encyclopedia of Earth, publisher=Eoearth.org, 2011.</ref>
 
== Otkriće ozonskih rupa ==
Nakon godina zabrinutosti zbog povećanja [[troposfera|troposferskog]] ozona u gradskim područjima, čovjek je 1985. ostao zapanjen drugim problemom: smanjenjem ozona, ali u [[stratosfera|stratosferi]]. Sredinom 80-ih godina znanstvenici su došli do neočekivanog otkrića. Nakon što je niz godina mjerio koncentraciju ozona na [[Antarktika|antarktičkoj]] stanici Halley Bay, [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanski]] je tim stručnjaka utvrdio konstantno smanjenje ozona u stupcu [[zrak]]a, još od 1968. Prije 1968. izmjerene su dnevne vrijednosti veće od 300 DU, a 1984. manje od 200 DU (DU = [[Dobsonova jedinica]]).
 
Ti su rezultati objavljeni 1985. Ponukali su [[Sjedinjene Američke Države|američke]] znanstvenike da još jednom provjere svoje podatke o količini ozona. Naime, [[NASA]] je lansirala [[umjetni satelit]] "Nimbus 7" sa zadaćom istraživanja prirodnih bogatstava Zemlje. Uz ostalo, taj je satelit nekoliko puta dnevno mjerio i količinu ozona. Iako su zabilježene niske vrijednosti, nije im se posvećivala pozornost. Naime, sistem za obradu podataka je bio programiran tako da ne uzima u obzir vrijednosti za koje se smatralo da su nerealno niske. <ref> Sparling Brien: [http://www.nas.nasa.gov/About/Education/Ozone/antarctic.html] "Antarctic Ozone Hole", publisher=NASA Advanced Supercomputing Department, 2001.</ref>
 
Kad je to ograničenje programa uklonjeno, rezultati su se slagali s britanskim: koncentracija ozona se smanjuje, tj. ozonski je sloj prorijeđen. Prorjeđenje ili stanjenje ozonskog sloja dobilo je naziv '''ozonska rupa'''. Pojava se javlja nad [[Antarktik]]om u proljeće, s maksimumom u listopadu. Slična je rupa utvrđena i iznad [[Arktik]]a 1986., i to u veljači. Interesantno je da se u oba slučaja najveće stanjenje podudara s najnižom temperaturom pri površini. U početku se nije znalo objasniti otkuda potječe to prorjeđenje. NASA je u rujnu i listopadu 1986. i 1987. provela istraživanja [[zrakoplov]]ima. S početnom stanicom u [[Punta Arenas]]u, letovi su bili usmjereni prema Antarktiku, ne bi li se detaljno ispitala atmosfera i prikupili uzorci zraka.
Godinu i pol kasnije, na temelju terenskih i laboratorijskih istraživanja, utvrđeno je da je smanjenje ozona posljedica kemijske aktivnosti atoma [[klor]]a sadržanih u [[freon]]ima. Šezdesetih godina počeli su se koristiti sintetični spojevi sastavljeni od [[ugljik]]a, [[fluor]]a i [[klor]]a. Poznati su pod nazivima [[Klorofluorougljici|klorofluorougljici]] ili halokarboni, a trgovački im je naziv - [[freon]]i. Koristili su se u raspršivačima (sprejevima), proizvodnji nekih vrsta [[plastika|plastike]], uređajima za [[klimatizacija|klimatizaciju]] i [[Rashladna sredstva|rashladnim sistemima]]. U početku se njihova proizvodnja povećavala 10-15 % godišnje (jer su se brzo otkrivale nove mogućnosti primjene), a onda je usporena na 4 %. Freoni nisu kemijski aktivni u donjoj atmosferi, pa se izdižu sve do stratosfere, odnosno, do [[ozonski omotač|ozonskog omotača]]. Vrlo se sporo raspadaju i u atmosferi mogu nestati samo fotolizom u stratosferi, tj. [[Ultraljubičasto zračenje|UV zrake]] ih rastavljaju na sastavne atome. Oslobođeni atom klora reagira s molekulama ozona, pretvarajući ih nizom kemijskih reakcija u običan kisik.
 
Kasnije je otkriveno da slično djelovanje imaju [[dušikovi oksidi]]. Tako se smanjuje koncentracija ozona i pojačava intenzitet [[Ultraljubičasto zračenje|UV zraka]]. Računa se da 1 % smanjenja ozona pojačava UV zračenje za 2 %. Taj odnos, međutim, i nije baš tako jednostavan. Na primjer u [[Švicarska|Švicarskim]] [[Alpe|Alpama]] je od 1982. do 1990. UV zračenje poraslo za 1% godišnje, a u [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]-u se 1974.- 1985. smanjilo, jer na UV zračenje utječu i drugi čimbenici ([[Oblaci|naoblaka]], [[onečišćavanje zraka]], [[Vulkan|vulkanska prašina]]). Freoni su i izrazito učinkoviti [[staklenički plinovi]]. <ref> [http://www.sigmacentar.hr/broj5/strana4.html] "EKOLOGIJA - OZONSKE RUPE", Sigma centar, 2011.</ref>
 
=== Kako nastaje ozonska rupa ===
Već je od sredine 1970-tih godina bilo poznato da freoni i slični spojevi (na primjer oni koji umjesto klora sadrže brom) mogu uništiti ozon. Na sličan način ozon razbijaju i spojevi NOx ili [[dušikovi oksidi]] (to je zajednički naziv za NO i NO<sub>2</sub>) koji potječu od mikrobioloških procesa u tlu i moru. Nakon otkrića ozonske rupe nad Antarktikom, te je postavke trebalo provjeriti na konkretnom primjeru, u velikom prirodnom laboratoriju.
 
Tek tada se pokazalo da ono što se događa nad Antarktikom ne odgovara scenariju koji je napisan u laboratorijima, tisuće kilometara daleko od Antarktika. Teoretski, klor oslobođen iz freona ne bi mogao uništavati ozon u tolikoj mjeri u kolikoj je ozon stvarno nestajao. Računalo se s tim da, iako atom klora može uspješno uništavati ozon, njegovo djelovanje može biti privremeno zaustavljeno ukoliko dospije u spojeve koji nisu kemijski aktivni. To je upravo ono što se događa s klorom oslobođenim iz freona. Kemijski neaktivni spojevi (na primjer ClONO<sub>2</sub>, i HCl) zapravo mogu reagirati između sebe i proizvesti molekule klora (Cl<sub>2</sub>). Međutim, u plinovitoj fazi je taj proces toliko spor, da gotovo nema posljedica. Osim toga, molekula klora (Cl<sub>2</sub>) i tako nije opasna za ozon. Opasni su samo atomi klora, s neparnim brojem [[elektron]]a, a oni nastaju cijepanjem molekula uz pomoć [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva zračenja]] [[valna duljina|valne duljine]] manje od 450 [[metar|nm]]. Nakon toga je ustanovljeno da se spomenuta kemijska reakcija koja je u plinovitoj fazi vrlo spora, znatno brže odvija na površini ledenih čestica, a takvi su uvjeti najpotpunije zadovoljeni nad Antarktikom. Zapadno strujanje koje postoji u stratosferi, nad Antarktikom ima znatno smanjeni polumjer, pa se pretvara u takozvani polarni vrtlog. <ref> Toon Owen B., Turco Richard P.: "Polar Stratospheric Clouds and Ozone Depletion", 1991., journal=Scientific American, [http://www.atmos.washington.edu/~davidc/ATMS211/articles_optional/Toon_Turco91_ozone.pdf]</ref>
 
U polarnom vrtlogu nastaju oblaci ([[polarni stratosferski oblaci]]), u kojima je temperatura izuzetno niska, a sadrže zaleđenu [[Dušična kiselina|dušičnu kiselinu]] i [[voda|vodu]]. Na površini tih ledenih čestica vrlo brzo reagiraju (u drugačijim uvjetima slabo aktivni) spojevi što sadrže klor. Pritom se klor oslobađa (Cl<sub>2</sub>) kao [[plin]], a [[dušična kiselina]] ostaje zaleđena. Budući da se na nju vežu spojevi [[Dušikovi oksidi|NO<sub>x</sub>]], ozon ostaje zaštićen (NO<sub>x</sub> bi ga uništavali samo kao plinovi). Dakle, zimi je nad Antarktikom koncentracija ozona velika, jer ne postoji ništa što bi ga uništavalo: klor je u molekularnom stanju (Cl<sub>2</sub>), a NO<sub>x</sub> nisu u plinovitom stanju. Dolaskom proljeća "u igru" ulazi novi čimbenik: [[Sunčeva svjetlost|Sunčevo zračenje]]. Ono daje [[energija|energiju]] za cijepanje [[molekula]] klora na vrlo aktivne atome klora. Naglo oslobođeni aktivni klor (koji se je u obliku molekula nakupljao cijele zime) počinje uništavati molekule ozona. To se događa tako dugo dok se ne "isprazne zalihe" nagomilanog klora, što obično traje oko šest tjedana. <ref> Parson Robert: [http://www.faqs.org/faqs/ozone-depletion/antarctic] "Antarctic ozone-depletion FAQ, section 7", publisher=Faqs.org, 2011.</ref>
 
Ako u atmosferu posredstvom freona dospije više klora, onda se to razdoblje produži. Nakon toga, uspostavlja se prirodna ravnoteža izgradnje i razgradnje ozona. Zašto nad Antarktikom? Opisani procesi daju odgovor na mnoga pitanja koja su sve donedavno mučila znanstvenike. Nije bilo jasno zašto se ozonska rupa javlja baš nad Antarktikom. Izgleda da se uopće ne radi o tome da svi freoni atmosferskom cirkulacijom dospijevaju nad Antarktik, već su kemijske reakcije čiji je krajnji rezultat uništavanje ozona, moguće samo nad Antarktikom, zbog vrlo niske temperature. Kada bismo cijelu priču preselili na sjeverno polarno područje, ne bismo dobili jednak rezultat jer su uvjeti ipak drugačiji. [[Arktik]] je ocean, a Antarktik kopno, pa je temperatura nad Arktikom viša. Zato ozonska rupa nad [[Sjeverna polutka|sjevernom polutkom]] nije snažna. Još su manje mogućnosti njenog nastanka opisanim procesima u nižim [[Zemljopisna širina|zemljopisnim širinama]]. Dakle, ozonska rupa nastaje nad Antarktikom stoga što tamo postoji '''polarni vrtlog''' s oblacima izuzetno niske temperature, a niska temperatura je potrebna da bi se oslobodio klor iz neaktivnih spojeva. Zašto u proljeće? Drugo pitanje bez jasnog odgovora odnosilo se je na sezonsku pojavu ozonske rupe. Sada je i to riješeno. <ref> [http://ozonewatch.gsfc.nasa.gov/facts/hole.html] "Ozone Facts: What is the Ozone Hole?", publisher=NASA, 2009.</ref>
 
Zimi je klor u "bezopasnom" molekularnom stanju, a aktivan postaje početkom proljeća jer se tada javlja Sunčevo zračenje koje ga pretvara u aktivne atome. Nakon što se ti atomi potroše, nove molekule klora se neće stvarati sve do zime, jer nema ledenih čestica na kojima bi se odvijale kemijske reakcije koje stvaraju molekule klora. O povezanosti temperature i ozonske rupe govori podatak da je početkom 1990. izmjereno iznad [[Kiruna|Kirune]] ([[Švedska]]), na visini od 22 km, 25 % manje ozona od prosječne količine. To je smanjenje bilo u vremenu kada je temperatura u višim slojevima bila ispod -80° C. Višegodišnjim istraživanjima, nakon mnogih stranputica, čovjek je uspio objasniti barem dio nepoznatog. Zbog rješenja postanka ozonskih rupa, 1995. godine su [[Nobelova nagrada za kemiju|Nobelovu nagradu za kemiju]] dobili [[Paul Crutzen]], [[Frank Sherwood Rowland]] i [[Mario Molina]].
Budući da je glavnina stanovništva svijeta koncentrirana u [[Umjereni pojas|umjerenim zemljopisnim širinama]], veliko je zanimanje za opasnost pojave ozonske rupe i nad tim područjima. Rezultati prvih ispitivanja te mogućnosti pokazali su da bi to bilo moguće, ali bi intentenzitet bio manji, a uzroci drugačiji od onih u polarnim područjima.
 
Zasad se pretpostavlja da bi stanjenje ozonskog sloja u nižim širinama moglo biti povezano sa sitnim [[sumpor]]nim kapljicama koje se talože u najdonjem dijelu stratosfere, a možda su i zaleđene. Ako jesu, onda vežu spojeve NO<sub>x</sub> koji bi kao plinovi vezali atome klora u neaktivne spojeve. Oblaci koji sadrže kapljice [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]] mogu potjecati od [[vulkan]]skih erupcija. Utvrđene su na primjer ispitivanjima zrakoplovom u oblaku koji je nastao nakon erupcije [[vulkan]]a Mount Pinatubo ([[Filipini]]). Unatoč pretpostavkama, valja naglasiti da mogućnosti i uzroci pojave ozonskih rupa u nižim zemljopisnim širinama još nisu istražene. <ref> [http://www.net.hr/search?q=stratosferski+ozon+globalni+problem&scope=web] "Stratosferski ozon - globalni problem", Geol.pmf.hr, 2011.</ref>
 
=== Odgovor svjetske zajednice ===
Nakon što je postalo jasno da freoni prorjeđuju ozonski sloj (iako se još nije znalo na koji način), 1987. je na međunarodnoj razini potpisan [[Montrealski protokol]]. Njime je propisano smanjenje proizvodnje nekih [[freon|freona]] (freon-11 i freon-12) za 50 % do 1998. Ubrzo se vidjelo da takvo smanjenje ne bi bilo dovoljno, pa je [[Montrealski protokol]] pooštren dvjema revizijama: prva je potpisana u [[London]]u 1990., a druga u [[Kopenhagen]]u 1992. Bude li se svijet pridržavao odredbi iz Kopenhagena, ozonska rupa nad Antarktikom nestala bi oko 2060. <ref> "Summary for Policymakers" [http://www.ipcc.ch/pdf/special-reports/sroc/sroc_spm.pdf] publisher=Published for the Intergovernmental Panel on Climate Change, Cambridge University Press, 2005.</ref>
 
== Izvori ==