Antun Drobac: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
ispravljena poveznica
mjerama
Redak 2:
 
== Životopis ==
Antunov otac pomorac Rado doselio se iz konavoskog sela [[Komaji|Komaja]] i u Dubrovniku se [[2. srpnja]] [[1809.]] oženio Katom Radić. Antun je osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu. Nakon studija ljekarništva u [[Padova|Padovi]]<ref>Grmek, Mirko Dražen, ''Hrvati i sveučilište u Padovi'', Letopis JAZU, knj. 62., Zagreb, 1957.</ref> na zamolbu franjevaca od [[1832.]] vodio je [[Ljekarna Male braće|Ljekarnu Male braće]] u [[Franjevački samostan i crkva u Dubrovniku|Franjevačkom samostanu]], i usporedno s njom svoju vlastitu na [[Placa|Placi]] kraj [[Sponza|Sponze]], današnja ''ljekarna kod Zvonika''.<ref>[https://www.dulist.hr/u-ulici-od-loze-ili-ulici-znanog-dubrovackog-spicara-ili-apotekara-dropceva-ulica/188676/ DuList U ulici ‘od loze’ ili ulici znanog dubrovačkog spičara ili apotekara – Dropčeva ulica], objavljeno 13. kolovoza 2014., pristupljeno 19. svibnja 2018.</ref><ref>R. Jeremić —J. Tadić, ''Prilozi za istoriju zdravstevne kulture starog Dubrovnika'', II., Beograd, 1939., str. 164.</ref> Surađivao je s liječnikom Šibenčaninom [[Roberto de Visiani|Robertom Visianijem]] kojega je upoznao sa svim fiziološkim obilježjima narodnog insekticida [[Dalmatinski buhač|buhača]] te ga je Visiani znanstveno opisao i uvrstio u svoje djelo ''Flora Dalmatica'' izdano [[1847.]] godine. Sudjelovao je u prvoj uporabi [[Dietil-eter|etera]] pri operacijskom zahvatu u Dubrovniku 14. travnja 1847.<ref>Drobaz, A., ''Caso d'insesibilita al dolore indipendente del letargo nell'uso dell'etere'', La Gazzetta di Zara, br. 34/1847. str. 125.</ref> Godine [[1876.]] preventivnim mjermamjerama spriječio je širenje [[kolera|kolere]] u rodnom gradu,<ref>Tartalja, Hrvoje, ''Djelo ljekarnika i prirodoslovaca Dubrovnika'', časopis ''Dibrovnik'' br. 3-4/1975., str 40.</ref> što u svom dnevniku spominje i [[Mato Vodopić]].<ref>Vodopić, Mato, ''O Tužnoj Jeli'', časopis ''Dubrovnik'' br. 1-2/1981., str. 88.</ref>Bavio se i [[dagerotipija|dagerotipijom]] još koncem četvrtog desetljeća devetnaestog stoljeća pa je prema nekima ''prvi hrvatski fotograf uopće''.<ref>Seferović, A., ''Dubrovnik kolijevka fotografije u Hrvatskoj'', Slobodna Dalmacija br. 13.446, Split 1-3, V. 1988., str. 13.</ref> Bio je i brodovlasnik. Zajedno s Matom Lupijem, zvanim Vukiša, bio je vlasnikom dvaju brodova<ref>Annuario marittimo per l'anno 1854., Trieste, 1854., str. 128.</ref><ref>Annuario marittimo per l'anno 1857., Trieste, 1857., str. 178.</ref> Bio je jedan od osnivača [[Dubrovačko pomorsko društvo|Dubrovačkog pomorskog društva]].<ref>Perić, I., ''Dubrovačko pomorstvo u 19. i 20. stoljeću'', Zagreb, 1984., str. 96. i 98.</ref> Godine 1880. s 0,5 karata sudjelovao je u kupnji prvog dubrovačkog parobroda nazvanog ''Dubrovnik''.<ref>Annuario marittimo per l'anno 1892., Trieste, 1892., str. 45.</ref> Bio je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore te je nastojao potaknuti osnivanje tehničke škole. Već je bio skupio predmete za prirodoslovnu zbirku koja bi služila školi, ali je bečka vlada odbila osnivanje škole pa je zbirku [[1872.]] poklonio Gradu i osnovao ''Domorodni muzej'' u čijoj je upravi služio kao doživotni predsjednik. Tijekom 40 godina obavljao je razne javne dužnosti. Nakon smrti dubrovačka općina proglasila ga je zaslužnim građaninom i odužila mu se postavljanjem [[bronca|brončane]] biste koju je [[1885.]] u [[Trst]]u izradio [[Ivan Rendić]].<ref>HAD, ''Zapisnici sjednica Općinskog vijeća (1876-1886)'', II., str. 307.</ref><ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5448 HBL, Antun Drobac]</ref>
 
== Izvori ==