Hrvatska književnost: razlika između inačica

U [[18. stoljeće|XVIII. stoljeću]], koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] nov odnos prema [[književnost]]i. Uzroci toga su oslobođenje većega dijela [[Dalmacija|Dalmacije]] i [[Slavonija|Slavonije]] od [[Osmansko carstvo|turske vlasti]], prodiranje prosvjetiteljskih i [[racionalizam|racionalističkih]] ideja iz zapadne [[Europa|Europe]], i društvene reforme [[Marija Terezija Austrijska|Marije Terezije]] i [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] u sjevernom dijelu Hrvatske.

Iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća [[Ilirski pokret|Ilirskim pokretom]] i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je [[Joakim Stulli|Stullijev]] rječnik najopsežniji dopreporodni [[Leksikografija|leksikografski]] rad.

Senjanin [[Pavao Ritter Vitezović]] (1652.-1713.) je bio povjesničar, književnik i leksikograf, te kulturni djelatnik i poslanik u Beču i Požunu. Hrvatsku verziju svog prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi put koristi u "Odiljenje sigetsko", svom prvom pjesničkom djelu na hrvatskom jeziku objavljenom u Linzu 1684. Sudjeluje u borbama s Osmanlijama u Senju, Slavoniji i ugarskoj Podravini, a nakon sklapanja mira je član komisije za utvrđivanje granice. U djelu "Oživjela Hrvatska" (Croatia rediviva, 1700) zastupa tezu da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Reformator slovopisa (grafije), osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, i znatno utjecao na [[Ljudevit Gaj|Ljudevita Gaja i narodni preporod]]. Mnoge njegove ideje o književnom jeziku i pisanju slova su se ozbiljile u [[Ilirski pokret|Ilirskome pokretu]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64910 LZMK, Hrvatska enciklopedija, ''Vitezović Ritter, Pavao''] (pristupljeno 2. lipnja 2018.)</ref>

Posebno mjesto u književnosti [[18. stoljeće|XVIII. stoljeća]] zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik [[Filip Grabovac]] (1697.-1749.) i franjevački autor [[Andrija Kačić Miošić]]. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske [[srednji vijek|srednjovjekovne]] književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "[[Razgovor ugodni naroda slovinskoga]]" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop "slovinske" protuturske [[ideologija|ideologije]], dinarsko-deseteračke [[apologija|apologije]] i [[idealizacija|idealizacije]] hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao '''''[[Hrvatski narodni preporod''''']]. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu [[Filip Lastrić]],[[ Nikola Lašvanin]] i Hercegovac [[Lovro Sitović Ljubušak]].

[[Kazalište]] je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja [[Tituš Brezovački]] (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome («[[Matijaš grabancijaš dijak]]», «[[Diogeneš]]»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti [[Hrvatski narodni preporod]].

Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji [[Tomaš Mikloušić]] (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te [[Ignac Kristijanović]] (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja.