Otvori glavni izbornik

Promjene

m
bez sažetka
|internet = [[.yu]] ''(uvođenje [[1989.]])''<ref>[http://news.bbc.co.uk/2/hi/technology/8278364.stm], news.bbc.co.uk, pristupljeno 12. studenoga 2017.</ref>
|broj = 38
|fusnote = <sup><small><b>1)</b></small></sup> Ustavom SR Slovenije priznat je status narodnosti [[Mađari]]ma i [[Talijani]]ma, a njihovi jezici su imali status službenih jezika u pojedinim općinama, te status službenih jezika u odgojno-obrazovnomuobrazovnom sustavu.<br>
<sup><small><b>2)</b></small></sup> <small>Ustav SR Hrvatske je službeni jezik odredio kao hrvatski književni jezik (1972.), koji se u tekstu Ustava na jednom mjestu naziva ''hrvatski ili srpski'', a na dva mjesta u tekstu Ustava kao ''hrvatski književni jezik''. Do školske godine [[1953.]]/[[1954.]] nastavni jezik je bio hrvatski jezik, što je službeno vraćeno tek [[9. studenoga]] [[1990.]] godine. Poznat je otpor "srpskohrvatskom ''odnosno'' hrvatskosrpskom" dvočlanom jednoimenom nazivlju u obliku [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]], te [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskoga proljeća]]. Temeljem Ustava SFRJ ([[1963.]] − [[1971.]]) postrojbe JNA su imale pravo na prostoru cjelokupne federacije rabiti srpskohrvatski, a od amandmana 1971.<ref>{{srp icon}} [[s:sr:Уставни амандмани XX до XLII (1971)#АМАНДМАН -.7B.D0.A5LI.7D-|Amandman ХLI. na Ustav SFRJ, toč. 4.]], 8. srpnja 1971.</ref> i jezike naroda i narodnosti u SR i SAP.</small><br>
<sup><small><b>3)</b></small></sup> <small>U SR BiH službeni se jezik nazivao ''srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora''.</small><br>
<sup><small><b>4)</b></small></sup> <small>Na području SR Srbije izvan područja SAP rabio se samo srpskohrvatski. Srpskohrvatski kao službeni jezik je zadržan u Ustavu Republike Srbije do [[2006.]] g. U SR Crnoj Gori službeni jezik je bio ''srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora''. U SR Crnoj Gori, albanski jezik je bio službeni jezik u općinama s većinom Albanaca, te službeni nastavni jezik u tim područjima.</small><br> <!-- Vrlo vjerojatno i u Preševskoj dolini, a ne zaboravimo ni Bugare u SR Srbiji --><br>
<sup><small><b>5)</b></small></sup> <small>U Ustavu SR Makedonije službene narodnosti bile su Albanci i Turci. Albanski i [[turski jezik]] su bili službeni u općinama i naseljima s većinom tih ''narodnosti'', kao i u odgojno-obrazovnomuobrazovnom sustavu.</small><br>
<sup><small><b>6)</b></small></sup> <small>U SAP Kosovu, kao priznat službeni jezik u općinama i naseljima s turskom većinom, bio je turski jezik.</small><br>
<sup><small><b>7)</b></small></sup> <small>U SAP Vojvodini službeni jezici su bili: srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski. <!-- iako postoje tamo još i Česi --></small><br>
* Ustavom od [[7. travnja]] [[1963.]] država se zove '''Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija''' (SFRJ) <ref>ibid s 341-342</ref>
 
U doba njenog postojanja nazivali su je ''Nova Jugoslavija'', dakako bi jeju razlikovali od prethodne, stare tj. [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]].
 
U pravnoj znanosti postoje autori koji smatraju Kraljevinu SHS i raniju Kraljevinu Srbiju te istom državom; takvi autori u pravilu smatraju također i da su [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevinu Jugoslaviju]] i kasnija SFRJ jedna te ista država (tj., da je svaka Jugoslavija u suštini bila "proširena Srbija"). Drugi kritiziraju takva stajališta, kao bazirana na neadekvatnoj primjeni pravila međunarodnog prava.<ref>[http://www.uni-miskolc.hu/~wwwdrint/20072hasani1.htm „The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“], Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37</ref> Noviji autori uglavnom konstatiraju da je "FNRJ nastala nakon završetka Drugog svjetskog rata",<ref>[http://www.prf.unze.ba/anali_tekst.html „Kontinuitet državne imovine BIH“], Amir Dehić, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, br. 13 god. 6, v. str. 140</ref> a čak je i Republika Srbija tijekom pregovora o sukcesiji iza SFRJ pobijala tezu da bi SFRJ bila pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije.<ref>"[http://www.ejil.org/issue.php?issue=37 Financial Aspects of State Succession: The Case of Yugoslavia"], Ana Stanič, „European Journal of International Law“, Vo. 12 (2001), No. 4</ref>
Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom [[jugoslavenski put u socijalizam]], u originalnom pravcu nazvanom [[samoupravni socijalizam]], baziranom na tzv. [[društveno vlasništvo|društvenom vlasništvu]] (umjesto [[državno vlasništvo|državnog vlasništva]], proklamiranog u [[SSSR]]-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili "socijalističkom") [[samoupravljanje|samoupravljanju]]. Taj je sustav bio nešto decentraliziraniji i fleksibilniji te je uvažavao neke elemente tržišne privrede što je omogućilo određeni stupanj ekonomske efikasnosti, demokratičnosti i pogodnosti za razvoj standarda i ljudskih sloboda naspram sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli.
 
Jugoslavenski model socijalističkogasocijalističkog samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od [[1976.]] i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu, odnosno tržišno usmjerenom socijalističkom (radničkom) samoupravljanju.
 
To je omogućilo brz ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa [[Sovjetski Savez|SSSR]]-om odnosno [[Informbiro]]om [[1948.]] godine), zatim i rast životnog standarda [[1960-ih]] te djelomično smanjivanje političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] [[1966.]] godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja.
Ubrzo poslije Titove smrti izbija prva politička kriza na [[Kosovo|Kosovu]] (1981.). Nemiri kosovskih Albanaca uzdrmali su jugoslavensko društvo.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, ISBN 978-953-212-339-5</ref>
 
Zatim nastupa teška ekonomska kriza (vlada [[Milka Planinc|Milke Planinc]] 1982.), koju se tijekom slijedećihsljedećih godina sve više produbljuje; savezna vlada, partija i cjelokupni sustav pokazuju bespomoćnost da krizu prevaziđu. Takozvani [[Dugoročni program ekonomske stabilizacije]], niz debelih knjiga sa bespredmentnimbespredmetnim nizovima brojki i šupljih ideoloških fraza, ne dovodi do nikakvog poboljšanja.
 
Vanjski je dug sa šest milijardi i 584 milijuna dolara iz 1975. godine narastao na dvadeset milijardi i 501 milijuna dolara krajem 1983. godine. Krajem 1984. godine broj nezaposlenih prešao je jedan milijun. Prosječni dohodak iz 1985. godine [[inflacija]] je vratila na razinu koju je SFRJ imala 1967. godine. Od 1981. godine kada je kriza javno priznata svake je godine rastao i broj obustava rada, kako je službeno nazivan [[štrajk]]. U 1982. godini bilo ih je 174, u 1986. 851, a u samo prva tri mjeseca 1987 bilo je zabilježeno 392 štrajka, što je u odnosu na prethnodnuprethodnu godinu bilo povećanje od 87,7 %.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 72, ISBN 978-953-212-339-5</ref>
 
S uzdrmanim društvom pod nemirima kosovskih Albanaca, napadom na Titovo političko nasljeđe, dnevnopolitičko se preispitivanje proširilo na društvene znanosti i noviju povijest, Drugi svjetski rat i zločine ustaša nad Srbima u NDH. Problem žrtava je i prije u Jugoslaviji bio zlorabljen radi postizanja različitih ciljeva. Jedan od prinosa [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] na prijelazu osamdesetih u devedesete bio je ritualno iskapanje kostiju pobijenih i njihovo sahranjivanje. Mlake reakcije na napade na SKJ i politički sustav u Srbiji priskrbile su toj republici status koja je uz određene sankcije bila slobodnija za drugačija mišljenja.<ref>[[Davor Marijan]], Slom Titove armije, Golden marketing-Tehnička knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 75, ISBN 978-953-212-339-5</ref>
===Prva, druga i treća===
 
Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju se i u ozbiljnoj povijesničarskojpovjesničarskoj i politološkoj literaturi.
 
Samo ime '''Jugoslavija''' označava "državu južnih slavena" (vidi članak [[Južni Slaveni]]. Službeno se to ime koristi od [[1929.]], kada ranija [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca]] nakon uvođenja [[šestosiječanjska diktatura|šestosiječanjske diktature]], dobiva ime [[Kraljevina Jugoslavija]]. Državu pod dinastijom [[Karađorđevići|Karađorđevića]], koja je postojala od [[1918.]] do [[1941.]] (za pojedine države u tadašnjoj ''međunarodnoj zajednici'' i do [[1945.]]), nazivamo [[Prva Jugoslavija]].