Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
jedna poveznica, lektura |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 29:
U travnju 1920. izbija štrajk željezničara, u kojem iz solidarnosti sudjeluju i drugi sindikati, tako da prijeti prerasti u generalni štrajk. Vlasti su razbile štrajk militarizacijom željeznica i uvođenjem prijekih sudova. O tome u biografiji [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]] piše [[Vladimir Dedijer]]: »Rukovodstvo SRPJ(k) nije znalo iskoristiti povoljan razvoj odnosa snaga iz 1919. godine. Buržuazija je počela konsolidirati svoje pozicije i prelaziti u protunapad. Dok su 1919. godine svi štrajkovi završavali uspjehom, godine 1920. započela je neuspjehom i prvim porazom. (…) Rukovodstvo SRPJ(k) držalo se skroz oportunistički. Sekretar izvršnog odbora Sima Marković (…) bacio je u štrajku parolu: "Ne dajmo se provocirati!"« ''(Dedijer, str. 83-84)''
Širenje članstva i uspjesi u legalnoj izbornoj borbi doveli su do obnavljanja raskola o strategiji i taktici političke borbe. „Oportunisti“ koje Dedijer spominje bili su demokratska struja (reformsko-demokratska i revolucionarno-demokratska), koji nastavljaju [[socijaldemokracija|socijaldemokratsku]], [[demokratski socijalizam|demokratsko-socijalističku]] i dijelom i [[anarhizam|anarhističku]] kritiku revolucionarnog komunizma boljševičkog tipa. Unutar partije, oni su nazvani "centrumaši". Oni su se, ohrabreni izbornim uspjesima, zauzimali za odbacivanje revolucionarnog nasilja (barem kao neposredne metode, što smatraju nerazumnom avanturom u zaostaloj zemlji), nastavak političke borbe legalnim parlamentarnim sredstvima, te rad u sindikatima, na promociji i obrazovanju. Smatrali su da nema
Centrumaši (demokratska struja radničkog pokreta) su tumačili da boljševizam nije u skladu sa istinskim [[marksizam|marksizmom]]: sudbina svjetske socijalističke revolucije ne zavisi od pobjede socijalizma u zaostaloj Rusiji, nego od razvijenih društava zapadne Europe, prvenstveno Velike Britanije. Boljševička revolucija vodi samo do despotskog, diktatorskog, antidemokratskog režima, koji radnicima ne može donijeti nikakvo dobro. U tome oni ponavljaju kritike koje su na autoritarno krilo (boljševičko-revolucionarno) u radničkom pokretu isticala demokratska krila (socijaldemokrati, demokratski socijalisti) u zapadnoj Europi, naročito tzv. austromarksisti. Demokratsko krilo se još dijelilo na: reformsko-demokratsko krilo ([[Eduard Bernstein]]) i revolucionarno-demokratsko krilo ([[Rosa Luxemburg]]).
| |||