Gottfried Leibniz: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Gramatika. "Da li" ne pripada hrvatskom jeziku stoga sam izmjerio jedno pitanje u "je li" Oznake: VisualEditor mobilni uređaj m.wiki |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 3:
== Životopis ==
Rodio se potkraj dugog razdoblja nemira i ratova. Ta je činjenica možda utjecala i na odabir njegova imena: Gottfried (Bogomir). Već kao dječak Leibniz pokazuje izuzetne lingvističke sposobnosti – u dvanaestoj godini vlada latinskim jezikom tako da piše stihove. Nakon latinskog naučio je i starogrčki te je mogao u originalu čitati klasike, naročito [[Aristotel]]a. Vladao je također i francuskim jezikom koji je bio treći jezik na kome je objavljivao svoje rasprave (njemački, latinski i francuski). Sam Leibniz isticao je svoje slavensko(lužičko) podrijetlo, potpisujući se naizmjenično s Leibnitz i Leibniz. Prvotno njegovo prezime bijaše Lubnics. Leibniz je govorio da je slavenskog(lužičkog) podrijetla i francuskog obrazovanja. Njegovim duhom upravljao je osjećaj nadnacionalnosti koji će se kasnije rezultirati idejom o univerzalnom jeziku za koji ne treba nikakav rječnik. Od ranih godina Leibniz je izuzetno radoznao duh, savršeni autodidakt. Ne samo da je sam naučio latinski i grčki nego je potpuno samoinicijativno još kao dječak na sveučilištu u Leipzigu slušao predavanja poznatog retoričara i povjesničara filozofije Jackoba Tomazija. Čitao je redom sve što mu je došlo pod ruku, a otac mu je nakon smrti ostavio veliku biblioteku s djelima [[Galileo Galilei|Galileja]], Campanelle, [[Platon]]a, [[Aristotel]]a, Hobbesa, [[Francis Bacon|Bacona]], [[Rene Descartes|Descartesa]] i mnogih drugih velikih umova ranijih epoha.
S dvadeset godina Leibniz je objavio svoju poznatu "Dissertatio de arte combinatoria", djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Već tada se suočio s nerazumijevanjem okoline, i tako će biti dok živi. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Na svu sreću shvatit će ih algebristi novijih vremena. Leibniz je i doktorirao s tezom iz prava. Više nego disertacija ovo će djelo pribaviti Leibnizu ugled i poštovanje, a samim tim i posao. Vrlo brzo upoznao je svog prvu mecenu – Johanna Christiana od Boinburga koji se oduševio Leibnizovim idejama vjerskog europskog mira i jedinstva te ga uveo u visoko društvo. Tako je [[1670]]. godine Leibniz mogao dobiti položaj savjetnika Vrhovnog suda elektorata u [[Mainz]]u. Tu mu je povjerena reforma i revizija starog Corpus iuris. Tu je, zapravo, bila prva mogućnost slobodnog izbora između sveučilište katedre u Altdorfu, gdje je imao ponudu i diplomatsko-pravne dužnosti koju je izabrao kao mogućnost iskazivanja svog otvorenog karaktera. Leibniz nije bio kabinetski filozof, knjiški crv. Njega je zanimao život, primjena filozofije u životu i iskušenja koja tu vrebaju čovjeka. Izvršio je veoma temeljitu reviziju pravnog zakonika, dajući usput niz dobrih rješenja za mnoga pravna, diplomatska i politička pitanja. Među ostalim, bavio se pravnim problemima izbora kralja Poljske. Leibniz je tih godina napisao toliko spisa da je njegova slava pravnog znalca i izvanrednog filozofa postala međunarodna. Stoga ga šalju u [[Pariz]], na dvor Louisa (Luja) XIV., moćnog kralja-sunce, čije su snage prijetile njemačkom miru. Mnogo prije [[Napoleon]]a Leibniz je savjetovao Francuzima da krenu u rat protiv [[Egipat|Egipta]], protiv nevjernika, i to je bilo njegovo najveće posrnuće u diplomatskoj djelatnosti u kojoj je imao tako malo uspjeha da to danas ne zaslužuje veći komentar. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali nikog nije mogao uvjeriti u potrebu mira. Na tom poslu protratio je mnogo svog dragocjenog vremena.
| |||