Rimski ugovori (1941.): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Vraćeno na zadnju inačicu 5066522 od 17. 4. 2018. (20,27,59), uz zadržavanje izmjene 5086107. Lastovo je već dotad bilo u Kraljevini Italiji.
Nema sažetka uređivanja
Redak 5:
Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju država te je bio po mnogima jedna od najvećih izdaja u povijesti hrvatskog naroda. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali [[Ante Pavelić|Pavelić]] i [[Mussolini]], Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje [[Zadar|Zadra]], [[Šibenik|Šibenika]], [[Split|Splita]], otoke Rab, [[Krk]], [[Vis]], [[Korčula|Korčulu]], [[Mljet]] i mnoge druge manje, zatim [[Boka kotorska|Boku Kotorsku]] te dijelove [[Hrvatsko primorje|Hrvatskog primorja]] i [[Gorski kotar|Gorskog kotara]]. <ref>[http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/05svibanj/0518%20RimskiUgovor.html Hrvatska radio televizija], TV kalendar, 18. svibnja</ref>
 
Odredbe Rimskih ("Ugovora o jamstvu i suradnji") proizvodile bi učinak da bi "Kraljevina Hrvatska" bila talijanski protektorat, što u stvarnosti ona nije bila jer je utjecaj nacističke Njemačke na vlast u Zagrebu uvijek bio jači od utjecaja Italije. Preuzete ugovorne obveze nijedna od strana nije izvršavala u dobroj vjeri: vlast u Zagrebu uspijevala je da većinu svojih neravnopravnih obveza izigra, ili da učini da one ostanu mrtvo slovo na papiru; a talijanske vojne i civilne vlasti u drugoj i trećoj zoni ponašale zapravo kao okupacijska sila koja se malo ili nimalo nije osvrtala na lokalne organe vlasti države pod svojim navodnim protektoratom.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.pravst.unist.hr/dokumenti/zbornik/200888/zb200802_265.pdf|title=Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., str. 265.-278.|author=Vladimir Đuro Degan|date=2008.|work=|language=|publisher=Pravni fakultet u Splitu|accessdate=7. srpnja 2018.}}</ref>
 
 
== Prije ugovora==
Redak 14:
[[Datoteka:Ndh 1941-hr.png|mini|200px|NDH 1941.-1943. Na liniju koja se nastavlja na sjevernu granicu dijela Slovenije priključenoga Italiji nastavlja se linija demarkacije zone pod talijanskom upravom (gdje su tijela NDH morala slušati naloge talijanskih civilnih i vojnih vlasti), koja teče do sjeverne granice [[Kraljevina Crna Gora (1941.)|Kraljevine Crne Gore]] pod talijanskom dominacijom. Glavnina hrvatske jadranske obale i skoro svi otoci su izravno pripojeni Italiji, a na preostalom dijelu NDH ne smije držati mornaricu niti graditi bilo kakve vojne objekte.]]
Rimski ugovori su zapravo tri zasebna dokumenta:<ref name="gim">Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6</ref>
*prvim dokumentom ("Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kra ljevine Italije") je utvrđena granica između dviju država. Pored etničkog hrvatskog područja koje je Italiji već pripalo nakon I. svjetskog rata, Italija je anektirala daljnji teritorij naseljen s približno 400.000 Hrvata, i posve neznatnim brojem Talijana. Od morske obale, Hrvatskoj su ostavljena uglavnom područja s negostoljubivom obalom i bez većih luka, s izuzetkom Dubrovnika;<ref name="gim"/>
*drugim ugovorom ("Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja"), koja se odnose na jadransko primorsko područje [[NDH]] se obvezala da će otoci i morska obala biti pod potpunom talijanskom vojnom kontrolom (tzv. Prva zona), a da u jadransko-primorskomširem području u zaleđu (tzv. Druga, demilitarizirana zona) neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu;<ref. name="gim"/>Uspostava prve i druge zone je u pregovorima predstavljena kao talijansko popuštanje - naime su oni ispočetka bili zahtijevali da cijelo to područje, te još šire područje zaleđa - sve do Karlovca - budu izravno pripojeni Italiji, pri čemu NDH ne bi ostao apsolutno nikakav izlaz na more;
*trećim dokumentom ("Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije") [[Kraljevina Italija|Italija]] je postala jamcem političke nezavisnosti hrvatske države, talijansko pokroviteljstvo u vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima, a bilo je predviđeno također i valutno i carinsko povezivanje.<ref name="gim"/>
 
Treći ugovor nikad nije bio proveden u cijelosti iako je dogovoren, posebno odrednica vezana za krunjenje [[Savojska dinastija|savojskog]] princa [[Aimone, vojvoda od Spoleta|Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino]] za hrvatskog kralja pod imenom [[Tomislav II.]] Hrvatsko izaslanstvo je uspjelo odbiti stvaranje zajedničke vojske [[Kraljevina Italija|Kraljevine Italije]] i NDH. No, najteže je bilo pitanje razgraničenja. Jedan od hrvatskih časnika iz izaslanstva piše:
Redak 22:
{{citat|Smještaju nas u veliku dvoranu s izgledom na trg. [[Ante Pavelić|Dra Pavelića]], međutim, uvode u jednu pokrajnju sobu, tik do naše. Započinje sumorno čekanje... Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pomoli omanji krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Pred nama puca slika, koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti na vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika, vrlo visoka. Prvo što mi je upalo u oči je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile širokom crvenom bojom označene granice hrvatske države. Tik od [[Karlovac|Karlovca]] na jug, pa gotovo u ravnoj crti pred [[Mostar]] i u blagom zavoju na sjeverozapad [[Crna Gora|Crne Gore]]. Čudni torzo, kojemu fali sve od trbuha naviše. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovinu Hrvatske s [[Dalmacija|Dalmacijom]] kane odvojiti od hrvatske države! Ništa od Dalmacije i našeg mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile tako daleko od Dalmacije!...<ref>Hitrec, Hrvoje: Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1999.</ref>|}}
 
Na takav način razvoj događaja prikazuje i [[Ante Pavelić]] u intervjuu kojega je dao u emigraciji 1949. godine.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.sloboda.hr/intervju-s-dr-antom-pavelicem-o-potpisivanju-rimskih-ugovora/|title=Intervju s Dr. Antom Pavelićem o potpisivanju Rimskih ugovora|author=Marko Sinovčić|date=24. rujna 2014. (intervju iz 1949. godine)|work=|language=|publisher=sloboda.hr|accessdate=7. srpnja 2018.}}</ref>
Odmah nakon potpisivanja sporazuma, Italija je tu svoju interesnu sferu podijelila na tri zone:<ref name="gim"/>
*Prva zona priključena je izravno Italiji,
*Druga zona je postala demilitarizirana,
*Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.
[[Datoteka:GovernatoratoDalmazia.jpg|mini|Zadarska, Splitska i Kotorska provincija sačinjavale su [[Guvernatorat Dalmacija]].]]
Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju i to: područje [[zadar|Zadra]], [[Šibenik]]a, [[Split]]a, otoke [[Rab]], [[Krk]], [[Vis]], [[Lastovo]], [[Korčula|Korčulu]], [[Mljet]] i mnoge druge manje, zatim [[Boka Kotorska|Boku Kotorsku]] te dijelove [[Hrvatsko primorje|Hrvatskog primorja]] i [[Gorski kotar|Gorskog kotara]]. Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja. Dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, s otocima Krkom i Rabom, priključila je Riječkoj provinciji, a anektirani dijelovi Dalmacije i Boke Kotorske s otocima, zajedno s bivšom Zadarskom provincijom, ušli su u sastav [[Guvernatorat Dalmacija|Guvernatorata Dalmacija]], tako da je Dalmacija opet bila administrativno podijeljena na tri pokrajine: Zadarsku, Splitsku i [[Kotor]]sku.