Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija: razlika između inačica

Proglašena je godine [[1943.]] na teritoriju [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] pod nazivom [[Demokratska Federativna Jugoslavija]], te je kasnije međunarodno priznata kao pravni nasljednik Kraljevine. [[1946.]] godine je dobila službeni naziv [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija]], a [[Ustav Jugoslavije iz 1963. godine|Ustavom 1963.]] dobila svoj posljednji naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

S obzirom da je najveći dio postojanja bila pod vlašću [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističke partije Jugoslavije]], odnosno kao službenu ideologiju i društveno-ekonomski sistem koristila socijalističko samoupravljanje, za SFRJ se koriste izrazi ''socijalistička'' ili ''komunistička'' Jugoslavija. Zbog dugogodišnje vlasti [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]], također je u upotrebi i naziv "Titova Jugoslavija" u upotrebi. Od raspada do danas se, pak, najčešće kao alternativni naziv koristi izraz "bivša Jugoslavija", djelomično zato da bi je se razlikovalo od [[Savezna Republika Jugoslavija|Savezne Republike Jugoslavije]], koja je postojala od [[1992.]] do [[2003.]] godine - koja je pretendirala da bude isključivi nasljednik SFRJ, ali joj međunarodna zajednica to nije priznala.

[[Diktatura]] je bila životno načelo jugoslavenske države. Sa završetkom rata počeo je progon [[Volksdeutsche|Folksdojčera]], te je od njih oko 550 tisuća samo oko 50 tisuća ostalo u Jugoslaviji živjeti i nakon pogroma. Pretežni dio pripadnika vojnih formacija koje su bile na [[Treći Reich|njemačkoj]] strani je pobijen u nizu događaja na kraju II. svjetskog rata, od kojih amblematsko značenje imaju [[Pokolj u Bleiburgu]], [[Partizanski zločini u Gračanima|Pokolj u Gračanima]], [[Pokolj na Kočevskom Rogu]], [[Pokolj u Teznom]], [[Partizanski poslijeratni zločini u Maceljskoj šumi|Pokolj u Maceljskoj Šumi]], [[Kevina jama|Ubojstva u Kevinoj jami]], [[Barbarin rov|Pokolj u Hudoj jami]] i [[Pokolj na otoku Daksi]]; uz njih je postradao i veliki broj civila koje su komunisti smatrali neprijateljima. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, [[Savez komunista Jugoslavije|jugoslavenska komunistička partija]], četvrt je četvrt stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, - tako se i kolektivizacija na selu prema sovjetskom uzoru provela tek nakon što je 1948. godine nastao sukob između Jugoslavije i [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a - i [[titoizam|titoistička]] vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala sve [[opozicija|opozicije]] i neistomišljenike. Zemljom i [[režim]]om vladala je jedna jedina partija koja se nakon 1945. brutalno nametnula oružanom silom.

To je omogućilo brzstanoviti ekonomski rast 1950.-ih godina, čak nekoliko godina skokovit, (nakon što je prevladana1953. godine ponovno krizazapočela izazvanaekonomska raskolomrazmjena sa zemljama socijalističkog bloka, koja je bila zaustavljena uslijed raskola sa [[Sovjetski Savez|SSSR]]-om, odnosno [[Informbiro]]om [[1948.]] godine),; zatim i određeni rast životnog standarda [[1960-ih|1960.-ih.]] teTih je godina smanjena i djelomičnopolitička smanjivanjerepresija političkenad respresijestanovništvom, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] [[1966.]] godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja.

No, krajem šezdesetih godina uslijed neuspjeha ostvarivanja ciljeva na gospodarskom planu, vlasti su omogućile jugoslavenskim državljanima putovanje i rad u inozemstvu kako bi svježim kapitalomnovcem koje su slali ''radnici na privremenom radu'' spasili posrnulo gospodarstvo. Tada dolazi do značajne migracije stanovništva. Najveći broj radnika ("''gastarbeitera"'') koji su tada iselili u Zapadnu Europu potjecao je iz Hrvatske i [[BiH]], pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena Hrvatima (najviše zapadna [[Hercegovina]]). Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku Jugoslaviju. Otvaranje granica poslužilo je i političkoj pacifikaciji socijalističke države, budući je na taj način političkim neistomišljenicima bio otvoren put u inozemstvo. .<ref>Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.</ref>

Sedamdesetih godina uzimaju se strani krediti kako bi se potaknuo rast i razvoj, no, nemogućnost njihova otplaćivanja već u osamdesetima, uzrokovano lošom gospodarskom politikom te zaostalom i nekonkurentnom proizvodnjom, dovodi do kolapsa jugoslavenskog gospodarstva.<ref>[http://www.vecernji.hr/premium/bankrot-jugoslavije-ekonomski-krah-1982-koji-nikad-sluzbeno-nije-bio-objavljen-958472 Večernji list] Zoran Vitas: Bakrot Jugoslavije: Ekonomski krah 1982. koji nikad službeno nije bio objavljen 2. rujna 2014.</ref> Pojavljuje se nestašica struje, goriva (par - nepar), kupnja raznih roba isključivo na bonove, nestašica cementa, higijenskih potrepština i ostalih osnovnih stvari za život, a vrhunac krize ogleda se u [[Hiperinflacija|hiperinflaciji]] od čak 2500% [[1989.]] godine. Ekonomski kolaps, pored [[Vojna agresija|agresivne]] srpske politike, bio je osnovni uzrok raspada države.<ref>[http://www.fizzit.net/drustvo/povijest/4836-bolji-zivot-jugoslavija-u-brojkama O jugoslavenskom gospodarstvu]</ref>