Ciklona: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nadopunio Ciklona
Nadopunio Ciklona
Redak 31:
Danas je prihvaćena [[teorija]] nastanka ciklone na [[Hladna fronta|polarnoj fronti]], koju je razvila bergenska škola (Jacob Bjerknes i H. Solberg od 1921. do 1923.). Zbog poremećaja [[atmosferska fronta|atmosferske fronte]] nastaje mali val, u kojemu u prednjem dijelu napreduje topli, a na stražnjoj strani hladni zrak, pa frontalna ploha dobiva postepeno svojstva [[Topla fronta|tople]], odnosno [[hladna fronta|hladne fronte]]. Poremećaj se pomiče uzduž prvobitne [[Stacionarna fronta|stacionarne fronte]], i to u smjeru općeg strujanja u visini.
 
Dalji razvoj poremećaja zavisi od [[dinamika|dinamičkih]] uvjeta u [[atmosfera|atmosferi]]. Ako [[valna duljina]] poremećaja premašuje kritičnu vrijednost (dinamički labilno stanje), na vrhu vala[[val]]a smanjit će se [[tlak]] i postepeno daljim produbljivanjem dovesti do zatvorene ciklonalne cirkulacije (zatvorene izobare) te izraženog valnog oblika poremećaja s toplom i hladnom frontom, koje odjeljuju i ograničuju takozvani topli sektor ciklone. Tako razvijena ciklona naziva se mladom ciklonom, i već ima razvijeni [[oblak|oblačni]] sustav i područja [[oborine]]. [[Gibanje]] mlade ciklone može se približno odrediti prema smjeru izobara u toplom sektoru. Iza hladne fronte, na stražnjoj strani ciklone tlak zraka raste, ispred tople fronte tlak zraka pada i pri tom se ciklona dalje produbljuje. Zatvorena ciklonska cirkulacija zahvaća postepeno sve veće područje, i do 1 000 km u promjeru.
 
Hladna fronta mlade ciklone giba se redovito većom brzinom od tople fronte, pa se postepeno topli sektor sve više suzuje, i to tako da sustizanje fronta započinje od središta ciklone. Ciklona postepeno okludira, i nastaje fronta[[okludirana okluzijefronta]]. Mjesto gdje se sijeku topla i hladna fronta (točka okluzije) postepeno se seli sve dalje od središta ciklone i istodobno nastaje najveći pad tlaka. U tom stadiju područje oborine zahvaća i čitavu frontu okluzije. Vremenski razmak između mlade i djelomice okludirane ciklone iznosi oko 12 sati.
 
Tokom daljeg razvoja ciklone okluzivni proces zahvaća sve veće dijelove frontalnog sustava, koji se sve više savija prema unazad, što se može vidjeti iz satelitskih[[satelit]]skih snimaka oblačnog sustava okludirane ciklone. U zadnjem stadiju produbljivanja ciklona zauzima čitavu [[troposfera|troposferu]]. Gibanje se ciklone sve više usporuje da bi u zadnjem stadiju postala kvazistacionarna. Hladni zrak u donjoj troposferi zauzima sve dijelove ciklone, a topli zrak je podignut u visinu.
 
Kraj razvoja ciklone prestavlja završetak procesa okluzije. Kad se ciklona počne postepeno popunjavati (tlak raste na čitavom području), postepeno prestaje oborina, a raspada se i oblačni sustav ciklone.
 
Ciklone koje dolaze s Atlantika[[Atlantik]]a na europsko kopno obično stižu na kontinent već okludirane. Na jednoj polarnoj fronti nad Atlantikom redovito se stvara niz uzastopnih ciklona, takozvana porodica ciklona, od kojih svaka nova nastaje sve južnije. Takva porodica ciklona može obuhvatiti od 3 do 5 ciklona, koje se kreću od zapada prema istoku sve južnijim putanjama, a u razmaku od jednog do dva dana. Serija ciklona završava se kad prodor hladnog zraka na stražnjoj strani polarne fronte stigne do [[suptropi|suptropskih]] širina.
 
Prikazani razvoj ciklone odgovara prosječnom stanju, od kojeg pojedine ciklone mogu znatno odstupati. Valja napomenuti da se ciklona u određenim uvjetima može i regenerirati. To nastaje kad se ciklona približi veoma zagrijanom kopnu, ili se u nju uvuče vrlo hladni [[zrak]] na kontinentu. Ciklone mogu nastati na polarnoj fronti i u zapadnom Sredozemlju (đenovskaGenovska ciklona), prije svega zbog jakog prodora polarnog zraka u Sredozemlju. Upravo su takve ciklone najvažnije za vrijeme u našim krajevima, jer donose najveće oborine i znatne promjene vremena.
 
Najvažniji procesi koji uvjetuju vrijeme u anticiklonama jesu istjecanje zraka u donjim slojevima i silazno strujanje zraka uz [[Adijabatski proces|adijabatsko zagrijavanje]] u višim slojevima (donjoj troposferi). Zbog spuštanja zraka nastaju u anticiklonama na visini od nekoliko kilometara takozvane inverzije supsidencije ([[Temperaturna inverzija|inverzije temperature]] zbog adijabatskog zagrijavanja sloja zraka koji se spušta prema tlu, tako da [[temperatura]] zraka u tom sloju raste s visinom) ispod kojih, ako je zrak vlažan, mogu nastati stratusi[[stratus]]i i stratokumulusi[[stratokumulus]]i, osobito u hladno doba godine. [[Nebo]] je tada potpuno oblačno, što može potrajati danima, pa i tjednima. Suprotno tome, ljeti je za anticiklone svojstveno vedro ili malo oblačno vrijeme, a temperature su zraka visoke. Vedro vrijeme može postojati u anticiklonama i zimi ako se u njima nalazi kontinentalni suhi zrak. Uz slabe vjetrove, prije svega ako je tlo pokriveno snijegom[[snijeg]]om, mogu pri tlu nastati jake inverzije i vrlo niske temperature.
 
Svojstva vremena u anticiklonama zavise i od toga da li se promatrano mjesto nalazi blizu središta ili uz rub anticiklone. Na rubovima anticiklone pojavljuju se često vremenske prilike koje su svojstvene za sektore susjednih ciklona.