Razlika između inačica stranice »Đuro Daničić«

Dodana 4 bajta ,  prije 2 godine
m
bez sažetka
m (uklonjena promjena suradnika 109.245.39.106 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Purplinko)
Oznaka: brzo uklanjanje
m
Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u [[Novi Sad|Novom Sadu]] i [[Bratislava|Bratislavi]] (tada: Požun), nastavlja sa studijem prava u [[Pešta|Pešti]], te od [[1845.]] godine u [[Beč|Beču]]. Ondje se približava [[Vuk Karadžić|Vuku Stefanoviću Karadžiću]] i slovenskom filologu [[Franc Miklošič|Miklošiču]], pod čijim se utjecajem počinje baviti filologijom kojoj će s vremenom posvetiti cijeli profesionalni život.
 
Makar austrijski državljanin, primao je tijekom studija pomoć iz Srbije (koja je tada bila državica pod zaštitom Austrije) od kneza [[Mihailo Obrenović|MihajloMihaila Obrenovića]], te od Karadžićevog pokrovitelja (i jednog od vodećih ljudi u Srbiji) Jovana Gavrilovića.
 
Godine [[1856.]] postaje bibliotekarknjižničar Narodne biblioteke u Beogradu i tajnik "Društva srpske slovesnosti", a od [[1859.]] godine je profesor [[Beogradski Licej|Beogradskog Liceja]] (Velike škole). Godine [[1865.]] ostavlja profesuru i na kratko vremevrijeme radi kao činovnik u Upravi pošta. [[1866.]] godine je imenovan za tajnikatajnikom tadašnje (novoosnovane) [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]] u Zagrebu.
 
[[1873.]] godine se vraća na katedru srpskog jezika u Veliku školu u Beogradu, gdje predaje [[1877.]] godine. Potom odlazi u Zagreb, gdje kod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dovršava rad na velikom ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika'' (koji izlazi u razdoblju 1880. - 1882. godine). Na tom poslu velikog dometa, oko kojega se do danas vode rasprave u pitanju tzv. "[[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]]", zatekla je Daničića smrt, 1882. godine.
 
== Filološki rad ==
Kao student prava s velikim interesom za [[Filologija|filologiju]], u [[Beč|Beču]] pomaže Vuku Karadžiću u prevođenju ''Novog Zavjeta'', [[1847.]] godine. Te je iste godine objavio poznati polemički spis ''Rat za srpski jezik i pravopis'' u kojem pobijaopovrgava jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa.
 
Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika (u to vrijeme u [[Kneževina Srbija|Kneževini Srbiji]] uopće nije bilo višokoskolskih ustanova, nego se značajniji počeci srpskog školstva zapravo nalaze u [[Srijem|Srijemu]] - tada dijelu Hrvatske) vrlo mladi, ali daroviti Daničić dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: ''Mala srpska gramatika'', 1850., ''Srpska sintaksa'', 1858., ''Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1872., ''Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1874., ''Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika'', 1876., ''Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku'', 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.